Povijest projektnog učenja moguće je pratiti već preko stotinu godina. Njega pojava vezuje se uz ime Johna Deweya koji je naglašavao važnost iskustva, interakcije i refleksije za učenje. Stavljao je naglasak na odnos subjekta i objekta u odgojno-obrazovnom procesu, što je i danas bitno pitanje. Deweyeve ideje razradio je Killpatrick, koji odgojitelja vidi kao voditelja, a dječju ulogu doživljava aktivno, usmjereno vlastitom učenju u skladu s vlastitim interesima. Djeca istražuju svoje okruženje te iskustvo stječu angažmanom svojih osjetila. Učenje ostvareno putem projekta tim je jače i intezivnije, što je kroz projekt više uključeno stvarnih iskustava djeteta.
Projektno učenje polazi od djeteta te osigurava djetetu učenje prema njegovoj mjeri. No, da bi se to ostvarilo, dijete mora u isto vrijeme osjetiti sigurnost i slobodu, izraženu u njegovom prirodnom pravu na prirodno učenje. Projekt, prema tome, nebi trebao biti iniciran od strane odrasle osobe, niti kočen strahovima i predrasudama istih. U projektu ne postoji hijerarhijska struktura te su odrasli i djeca te njihova iskustva i promišljanja jednako vrijedna i potrebana. Ono treba djetetu omogućiti dublje razumijevanje vlastitih iskustava i okruženja u kojemu živi, te je iznimno bitno da osjeti njegovu korisnost i smislenost. Projektno učenje na više je nivoa svojevrstan oblik integriranog kurikuluma u kojemu se ostvaruju mnoge integracije, od sadržaja, do osoba, iskustava, mišljenja...
