Kako nas djeca uče emocionalnoj pismenosti?

Emocije imaju veliku i važnu ulogu u našim životima. No, ne samo za nas već i za sve osobe koje nas okružuju, osobe s kojima komuniciramo. Emocije komuniciramo verbalno i neverbalno i na tako naši sugovornici dobivaju informacije o našem unutarnjem stanju, kako se ponašamo ili kako bismo se mogli ponašati. Npr. kad vidimo dijete da plače, hoda prema nama, pruža ruke možemo zaključiti da je dijete tužno i traži utjehu od nas. Djeca su iskrena i svoje emocije i osjećaje pokazuju vrlo jasno i direktno. Često puta, djeca nam mogu biti učitelji, ako mi to sebi dozvolimo. Kroz dječje ponašanje možemo naučiti mnogo toga o svojoj emocionalnoj pismenosti.

Emocije ili osjećaji?Emocije se mogu definirati kao niz povezanih reakcija organizma na događaje koji su važni za njegove potrebe, ciljeve ili opstanak. Često ćemo čuti da se za emocije kaže osjećaji, no osjećaji su samo jedan od aspekata cjelokupnog emocionalnog iskustva i odnose se na naš subjektivni, verbalni opis onoga što doživljavamo. Taj se aspekt usklađuje i s načinom kako izražavamo emocije koji nazivamo ekspresijom. Uz to, osjećamo i ono što nazivamo fiziološka pripremljenost, a koja nam pokazuje na koji se način naše tijelo fizički mijenja u određenom emocionalnom stanju. U konačnici bitno je i što želimo postići u određenom emocionalnom trenutku (funkcija emocija).

Emocije. Što i kako s njima? (Studeni 2020.) Psihološko savjetovalište Sveučilišnog savjetovališnog centra Sveučilišta u Rijeci

Kako naše tijelo reagira na određene osjećaje?Biti svjestan svojih emocionalnih reakcija je prvi velik korak. Ipak, emocije nas toliko ponesu da često nismo svjesni svojih reakcija, rečenica koje izgovaramo, načina na koji izgovorimo rečenicu. Posebno nismo svjesni naše neverbalne komunikacije: mimike, geste, pokreti tijelom. U tim trenucima teško je kontrolirati emocije. I još teže je uskladiti verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Najčešće naše reakcije i ponašanja su nesvjesni. Često nemamo mogućnosti vidjeti samog sebe. Kako onda saznati kako se ponašam, što govorim, kako utječem na djecu uslijed emocionalne rastresenosti?

Djeca su kao spužve. Djeca upijaju svaki naš pokret, pogled, rečenicu. Djeca uče od nas. Poznati američki pisac Robert Lee Fulghum je rekao:

U svom radu s djecom često sam čula svoje rečenice iz dječjih usta. U njihovoj igri, u njihovim ponašanjima, u međusobnoj komunikaciji puno puta sam vidjela svoje pokrete, mimike, geste. Ponekad sam bila ponosna na njih i na sebe. A bilo je i trenutaka kada sam postala svjesna svojih negativnih utjecaja na dijete. Nije mi bilo drago ni ugodno to vidjeti i čuti. Kada mi je dijete dalo do znanja kako reagiram, što govorim, što radim. Ali dijete me potaknulo da postanem svjesna svojih emocionalnih ponašanja. Nije bilo ni ugodno ni jednostavno to prihvatiti. Ipak, mislim da od toga ne treba bježati, već suprotno. Prihvatiti kao poticaj i izazov za osobni i profesionalni rast i razvoj. Nitko nije idealan. Svi griješimo i to je sasvim normalno i dio je života i odrastanja. Bitno je prepoznati svoje slabosti, imati želju i hrabrost prihvatiti i postepeno aktivno djelovati ka promjenama, da budem kvalitetnija osoba.

Čemu nas uče djeca?

• Pomažu da prepoznamo i imenujemo svoje osjećaje.
• Imitacijom izražavaju naša emocionalna ponašanja.
• Odgovaraju nam na pitanja koje emocije su nam problem.
• Imitiraju naš govor. Daju nam odgovore što govorimo i način na koji govorimo.
• Daju nam odgovore kako to utječe na druge.
• Potiču nas na svjesnost.

Neke od ideja za razvoj emocionalne pismenost i nas i djece

• Promatranje dječje spontane igre je najbolji način da saznamo kakva su naša emocionalna stanja i reakcije. Igrajući djeca izražavaju svoje mišljenje, stavove, znanja, vještine i osobna iskustva. U igri su djeca najiskrenija i spontana.
• Razgovor s djecom. S njima je lako razgovarati jer oni nam daju direktne i iskrene odgovore. Ali, treba biti spreman prihvatiti odgovore. Pitajte ih pitanja poput: Što ja radim kad sam ljuta? Što radim kad sam sretna? Kako izgledam kad sam ljuta? Kako ti se to sviđa? Što bi ti htio da ja učinim kad sam ljuta? Što ti možeš učiniti kada sam ja tužna?
• Potaknite djecu da naprave predstavu, odglume nas u određenim situacijama.
• Potaknite ih da nacrtaju strip o emocijama, emocionalnim ponašanjima.

I što kada smo prepoznali i postali svjesni emocije?

Možete to učiniti u sebi, odnosno „popričati sami sa sobom“ i reći si kako se osjećate (ljuto, zabrinuto, frustrirano, tužno itd.). Budite istovremeno i osoba koja postavlja pitanja i pokušava razumjeti što se događa i osoba koja daje odgovore, objašnjenja na pitanja koja se javljaju. Taj imaginarni dijalog ili svoju priču možete i zapisati (na papir, laptop, u mobitel…).

Podijelite kako se osjećate s nekim bližnjim. Možete reći ili napisati nekome kako se osjećate. Nikako nemojte očekivati da će drugi ljudi znati što osjećate i samoinicijativno prepoznati kako vam je. Možda ni oni sami nisu dobri u prepoznavanju svojih i tuđih emocija, a ako i jesu, ne znači da će točno pogoditi kako se vi osjećate. Dobar dio nesporazuma u međuljudskim odnosima proizlazi iz „čitanja“ emocija i misli te donošenja zaključaka koji budu netočni. Ne morate uvijek točno imenovati emociju, ponekad je dovoljno opisati stanje, usporediti s nečim. Npr. „Sva sam napeta, osjećam se kao da mi je ogroman slon sjeo na prsa.“

Možete kreativno izraziti svoje emocije. Nacrtajte ili napišite nešto, pjevajte, vrištite u svojoj glavi (neki to rade i na glas),„izbacite“ emocionalni naboj fizički (vježbajte, trčite i sl.), …

Pitajte se kako emociju želite izraziti i onda procijenite je li to prikladan način za izražavanje emocija. Neprikladni su oni načini koji ugrožavaju vas i/ili druge ljude. Kad smo ljuti može se dogoditi da na nekoga želimo vikati ili ga udariti, međutim to nije u redu, pa ćemo onda potražiti adekvatnije načine izražavanja onoga kako se osjećamo. U takvim situacijama udaranje jastuka (mekani materijal kako ne bi ozlijedili sebe), gužvanje papira, stiskanje anti stresne loptice samo su neki od načina koje možete isprobati.

Autorica: Lana Kihas, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, odgojiteljica-mentorica i koordinatorica programa Mliječni zub