Što kada je roditelj nesuradljiv?
Osnovne vještine emocionalne pismenosti najlakše se usvajaju između četvrte i osme godine života što upućuje na važnu i odgovornu ulogu odgojitelja i roditelja djece rane i predškolske. Kakve to veze ima sa suradnjom s roditeljima? I roditelji i odgojitelji su model i uzor djetetu. Način na koji se ophodimo prema samom sebi i prema roditeljima utječe na dijete. Jer dijete uči slušajući i gledajući. Uči iskustveno. Koliko smo mi emocionalno pismeni važan je preduvjet emocionalne pismenosti i djeteta.
Emocije nas pokreću ili koče
Sjetite se situacije kada je dijete bilo tužno ili ljuto, da li ste bili sretni i zadovoljni? Sjetite se one situacije kada ste imali nepoželjnu situaciju ili neugodan razgovor s roditeljima, da li ste se dobro osjećali? Kako ste se ponašali naspram sebe i ljudi oko sebe? Emocije nas pokreću ili koče. U svemu. Baš u svemu. Ako smo zadovoljni i sretni, zadovoljni su i sretni ljudi oko nas, posebno djeca. Emocije se prenose, a emocionalna ponašanja se uče.
Zašto je važna emocionalna pismenost u suradnji s roditeljima?
Uvijek polazi od sebe. Ja sam sebi važan. Svatko od nas želi biti sretan, ispunjen, zadovoljan. I privatno i poslovno. Kao odgojitelj, sjetite se one situacije kad ste imali neku problematičnu situaciju u vrtiću s djetetom, a s time najčešće i s roditeljima, zar ne? Kako ste se osjećali? Da li ste došli kući bezbrižni? Na neki način svoje brige i emocionalne teškoće prenijeli ste i u obiteljsko okruženje, na svoje najbliže? Najčešće naši najbliži nastradaju jer na njima se možemo ispucati. I tako krećemo u začarani krug. Loše se osjećamo. Onako kako se osjećamo, tako i komuniciramo. I verbalno i neverbalno. I to prenosimo na druge. A vratimo se na početak teksta: djeca uče gledajući i slušajući.
Kako se osjećamo tako i gradimo odnose
Emocije su sastavni dio našeg života. Prisutne su u svakom trenutku, svakoj odluci, svakoj akciji i reakciji. One utječu na naše misli, naše postupke, naše odnose s drugima. Mnogi problemi u suradnji s roditeljima leže i u nedovoljno razvijenoj sposobnosti razumijevanja i izražavanja emocija. Često se događa da ne stupamo u komunikaciju ili izbjegavamo komunikaciju s roditeljima ili oni s nama upravo zato da ne probudimo nepoželjne emocije. Jer ne želimo se osjećati loše. Pa, bolje da šutim. Zašto otvarati Pandorinu kutiju?! Ako tako razmišljamo i pristupamo onda nema suradnje. Ako nema suradnje nema dobrobiti ni za dijete, ni za roditelje ni za nas. I zato pozitivan stav, nemoj biti minus. Pozitivno se vraća pozitivnim. Nije lako, dug je to proces ali je najbolje rješenje. Za dijete, za roditelje, za mene, za moju obitelj. Sve su to izazovi koji nas jačaju, grade i čine još boljom osobom. I to otvara vrata uspjeha.
Ključ je u emocionalnoj pismenosti
Postoje dva pojma: emocionalna inteligencija i emocionalna pismenost. Termin emocionalne pismenosti se često poistovjećuje s pojmom emocionalne inteligencije. Emocionalna pismenost je vještina korištenja emocionalne inteligencije. Predstavlja sposobnost pravilnog prepoznavanja, razumijevanja i izražavanja emocija. Baš kao što je jezična pismenost osnova za čitanje i pisanje, tako je emocionalna pismenost osnova za shvaćanje i komuniciranje emocija.
Biti emotivno pismen znači upravljati emocijama tako da povećate svoju osobnu moć i poboljšate kvalitetu svog života i kvalitetu života ljudi oko vas. Emocionalna pismenost omogućava vam da vaše emocije rade za vas, a ne protiv vas. Ona vam pomaže da uspostavite bolje odnose i osigurava osjećaj cjeline. Emocionalna pismenost je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. (www.psihotera.hr)
Koraci kako kroz suradnju s roditeljima do emocionalne pismenosti?
Autorica: Lana Kihas, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, odgojiteljica-mentorica i koordinatorica programa Mliječni zub