Kako uz dosljednost i strpljivost postaviti jasne granice u odgoju?

U modulu Elementi terapije igrom u svakodnevnom radu s djecom često se spominje postavljanje granica u odgoju djece. Uz poštivanje djeteta i uvažavanje njegovih emocija odnosno reflektiranje, izuzetno je važno odmah u početku postaviti granice i osvijestiti kod djeteta odgovornost za odnos s terapeutom i roditeljima. Pravilnoj uspostavi granica najviše doprinosi sigurnost, struktura i dosljednost odraslih osoba.

No, kako pravilno postaviti granice i kako to izgleda iz dječjeg kuta, podsjetit ćemo se uz Gloriju Peranić, prvostupnicu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, magistru edukacijske rehabilitacije i prvu međunarodno certificiranu edukatoricu roditelja po principima Pozitivne discipline u Hrvatskoj, kao i edukanticu dječje i integrativne psihoterapije pri Institutu D.O.M..

Zašto su važne granice u odgoju djece?

Granice u odgoju potrebne su svakom roditelju i djetetu jer bez tih granica dijete preuzima kontrolu i moć za koje nije spremno. Također, bez uspostave jasnih granica u ranoj dobi, dijete neće moći steći otpornost na takav tip frustracije. U nekom trenutku života svako dijete će naići na ograničenja, a ukoliko se odmalena postepeno suočavalo s granicama, možemo reći da je rano steklo otpornost na ovakav tip frustracije. Ukoliko se dijete nikada nije suočavalo s granicama, moglo bi imati problema u školi i kasnijoj dobi jer nije naviklo da se pred njega stavljaju bilo kakva ograničenja.

Prilikom uspostavljanja granica važno je znati razliku između ponašanja i djetetovih emocija što znači da su sve emocije dobrodošle, ali da sva ponašanja nisu prihvatljiva. Stoga ako se dogodi da dijete udari nekoga ili čak sebe, nije dovoljno samo reći da to nije u redu nego je isto tako bitno poučavati dijete, prevenirati ponašanja, ponuditi alternative, poučavati kako može izraziti neku svoju emociju.

Iako se čini da djeca ne vole i ne žele granice, one im ipak pružaju sigurnost i predvidljivost. Ispitujući granice, dijete ispituje svoje socijalno okruženje. Koliko god se to čini izazovno, moramo znati da je djetetu bitno da u svome okruženju upozna odnose i da je bitno da mi potvrdimo svoju granicu. Dijete na taj način isprobava s kime i do kuda može ići. Potvrđivanjem granica dijete stječe sigurnost u roditeljsko vodstvo i reakciju, odnosno može unaprijed znati kako će roditelj reagirati.

Najveća greška prilikom postavljanja granica je krivo vrijeme kada se granice postavljaju. Granice u odgoju se trebaju postaviti unaprijed jer naknadnim davanjem kazne dijete zbunjuje i narušava odnos. Na svoje ponašanje djeca uvijek moraju dobiti istu reakciju, odnosno roditelj ne može nekoliko puta za redom tolerirati određeno ponašanje, a onda odjednom dijete kažnjavati zbog istog.

Odakle ponašanja koja zahtijevaju granice u odgoju?

• Privlačenje pažnje. Ponekad djeca privlače pažnju roditelja kroz nepoželjno ponašanje, odnosno dijete ima ideju da se roditelj njime bavi samo kada radi loše stvari jer je naviklo da roditelj obraća pažnju na njega samo kada nekog udari, nešto baci i slično. Kako bi roditelji izbjegli ovakvo ponašanje, djetetu treba pokloniti pažnju kada se samo igra i kada je mirno.
• Ispitivanje svojeg fizičkog okruženja. Dijete ima prirodnu potrebu za istraživanjem jer želi upoznati kako nešto funkcionira npr. zna okrenuti čašu punu vode da vidi što će se dogoditi. Kako bi roditelji spriječili ovakvo ponašanje bitno je poznavati djetetove razvojne etape jer one daju uvid u ona ponašanja koja su dio razvojnog puta.
• Ispitivanje socijalnog okruženja. U ovom slučaju dijete namjerno ispituje granice ljudi oko sebe pa npr. radi nešto što ne smije i gleda roditelja u oči te čeka reakciju. Ovakvim ponašanjem dijete dobiva uvjerenje da kada npr. plače mami, ona svejedno inzistira da se samo obuje dok kada plače baki, ona popusti i obuje ga sama. Na ovaj način dijete upoznaje svoje socijalno okruženje i ponaša se sukladno dobivenim reakcijama.

Nekoliko osnovnih pravila za postavljanje dobrih granica u odgoju

• Podijela nepoželjnih ponašanja kod djeteta. Ponašanja možemo podijeliti na ona koja se ponavljaju uzastopno ili iznenadno. Kod uzastopnih ponavljanja nepoželjnih ponašanja (npr. uvijek se potuče u parku s istim djetetom) roditelj može reagirati prije samog događaja jer zna što slijedi i postaviti granicu unaprijed (npr. ako se potučeš, odlazimo iz parka). Iznenadna ponašanja su ona na koja roditelj može jedino reagirati naknadno, ali svakako mora opet postaviti granicu za ubuduće (npr. kada dijete istrči pred auto).
• Određivanje kategorije odgovora od roditelja. Druga važna podjela je na takozvane "3 ladice": odlučno ne / možda / u redu. Prilikom svakog djetetovog zahtjeva i pitanja treba odmah odrediti u koju „ladicu“ odgovor spada. Roditelj može slobodno reći djetetu da pričeka kako bi razmislio u slučaju da nije odmah siguran u svoj odgovor. Važno je odmah odrediti ovu kategoriju jer se često dešava da roditelj prvo kaže "ne" a onda nakon djetetovog nagovaranja kaže "da". Ovakva komunikacija automatski ruši roditeljski autoritet.
• Razlika između granice i kazne. Potrebno je razlikovati granicu i kaznu, i znati da granice uvijek postavljamo unaprijed. Ovisno o razvojnoj dobi (do četvrte godine) roditelji djecu poučavaju o pravilima i sami ih kreiraju, a nakon četvrte godine se mogu dogovarati s djecom i zajedno odlučiti koju posljedicu će imati pojedino nepoželjno ponašanje. Na roditelju je da najavi djetetu očekivano ponašanje, da mu pokloni svoje puno povjerenje i najavi posljedicu. Idealno je kada su posljedice prirodne ili logične, npr. kada dijete nešto prolije da mora i očistiti. U situacijama kad nema prirodne posljedice, roditelj se može držati dogovorene posljedice.
• Ravnopravni odnos s djetetom. Na razini ravnopravnog odnosa s djetetom, roditelj može zajedno s djetetom postaviti granice jer će dijete tako bolje prihvatiti posljedicu.  Ukoliko dogovor ne uspije, roditelj bi djetetu trebao pružiti suosjećanje i povjerenje da će idući put uspjeti (npr. žao mi je što smo morali otići iz parka, vjerujem da ćeš se drugi put uspjeti držati našeg dogovora). Isto tako, važno je pohvaliti (kratko i konkretno primijetiti ) one situacije kada se dijete držalo dogovora. 

Preduvjeti za uspješno postavljanje granica u odgoju

Bez obzira na sve alate i savjete, neće svi roditelji uspješno primjenjivati navedena pravila jer je u odgoju najvažniji roditeljski dosadašnji odnos s djetetom i djetetovo iskustvo. Ako je roditelj često popuštao na djetetov plač, dijete će sigurno sve duže plakati jer će očekivati opet istu reakciju i popuštanje. Ukoliko roditeljski odnosi s djecom nisu na dobrim temeljima, niti jedna tehnika neće pomoći. Za dobar odgoj roditelj mora biti dosljedni vođa npr. ako dijete ima problema s granicama oko gledanja crtića, roditelj može prije samog uključivanja crtića dogovoriti vrijeme gledanja istog odnosno aktivno uključiti dijete i dati mu izbor što će gledati i kada. Na ovaj način dijete vodi krajnju odluku pa lakše i prihvaća prekid aktivnosti koji mu je još potrebno i najaviti nekoliko minuta ranije. Kada dođe vrijeme, ako dijete ignorira ili prolongira vrijeme gledanja crtića, na roditelju je da nježno i sigurno zaustavi tu aktivnost, a ne da povisuje ton ili ponavlja zamolbu više puta.

Granice u odgoju često su problematična tema mnogih roditelja koji se nađu u naizgled nerješivim sitacijama u odgoju djece. Kako bi postavljanje granica postalo lakše za djecu i odrasle, Glorija Peranić je na ovu temu osmislila cijelo predavanje. Video predavanje je namijenjeno svim roditeljima koji teško uspostavljaju granice i odgojiteljima koji žele naučiti nešto novo, a pogledati ga možete ovdje.