Različite teorije ističu važnost suradnje odgojitelja i roditelja no jednako tako naglašavaju da je riječ o profesionalnom odnosu za koji odgovornost snose odgojitelji. Uspješnost ovog odnosa može ovisiti o više čimbenika no jedan od njih je profesionalna kompetencija odgojitelja.
Odgojiteljska kompetencija za suradnju s roditeljima može se promatrati je kao konstrukt znanja (o strategijama i tehnikama za uspješnije uključivanje roditelja, različitim obiteljskim dinamikama i funkcioniranjima, radu s roditeljima, zaprekama koje otežavaju suradnju, sustavu podrške koji društvo pruža obiteljima), vještina (komunikacijskih vještina, vještina aktivnog slušanja, organizacijskih i suradničkih vještina) te stavova (prema roditeljima i suradnji s roditeljima).
1. Jesu li svi dobrodošli?
2. Strategije i tehnike za uspješniju suradnju
3. Modaliteti suradnje
4. Izazovi suradnje
1. Jesu li svi dobrodošli?Odgojitelji u svom profesionalnom djelovanju imaju visok stupanj autonomnog donošenja odluka. Ako ne postoje etički kodeks ili standardi profesije, opravdano je promišljanje o osobnim vrijednostima koje mogu utjecati na profesionalno prosuđivanje. Odgojiteljska profesija se temelji na odnosima s drugima, što znači da mora biti vođena moralnim normama. Područje moralnosti i etičnosti osobito je osjetljivo jer odgojitelji svojim djelovanjem zadiru u odgoj i razvoj drugih pojedinaca, usmjeravajući ih prema (društveno) poželjnim normama. U situacijama kada ne postoje definirane profesionalne vrijednosti, moguće je da se pojedinci vode svojim osobnim vrijednostima.
Polazeći od stavova na kojima pojedinac temelji svoje osobne procjene, može se pretpostaviti da osobne procjene utječu na profesionalne stoga je svijest o vlastitim predrasudama ključna u odgojiteljskoj kompetenciji za suradnju s roditeljima.
2. Strategije i tehnike za uspješniju suradnjuKako bi se razumjelo današnje obitelji, odgojitelji moraju razumjeti obiteljske sustave, prepoznati njihove jake strane i upoznati njihovu kulturu kako bi to primijenili u svakodnevnom radu s djecom i njihovim roditeljima. Različitost obitelji najčešće se promatra u disfunkcionalnim obiteljima i stavlja naglasak na znanja vezana uz rad s takvim obiteljima. S obzirom da je svaka obitelj različita, znanja o obiteljima, roditeljstvu, rizičnim čimbenicima i nasilju u obitelji trebala bi pomoći odgojiteljima u razumijevanju posebnosti obitelji te rezultirati individualnim pristupom svakoj od njih.
Znanja o različitim mogućnostima i oblicima uključivanja, u kombinaciji sa znanjima o obiteljima, pružaju odgojiteljima mogućnost uključivanja roditelja u one aktivnosti koje roditelju najbolje odgovaraju. Takav pristup uključivanju polazi od roditeljskih jakih strana, što je poticajno za ostvarivanje suradnje. Istovremeno, odgojitelju pruža različite mogućnosti, ovisno o potrebama ustanove da prilagodi sudjelovanje roditelja u onim segmentima gdje i kada je ono najpotrebnije.
3. Oblici suradnjeOblike suradnje odgojitelja i roditelja moguće je analizirati kroz prizmu roditeljske aktivnosti. Kako bi se ostvario cilj suradnje (dobrobit djeteta) potrebno je redefinirati one oblike suradnje koje pretpostavljaju pasivnu uključenost roditelja. Polazeći od recipročnosti u odnosima, aktivnost roditelja pretpostavka je suradnje. Unatoč tome, potrebno je razmotriti uključuje li pristup roditeljima jednakost u uključivanju ili se on temelji na individualnom pristupu svakoj obitelji.
Krizne situacije mogu rezultirati novim oblicima suradnje koje se trebaju temeljiti na otvorenosti i fleksibilnosti. Postavlja se pitanje znači li fleksibilnost stalna dostupnost, toleriranje odsutnosti ili osmišljavanje takvih oblika u kojima će se i odgojitelji i roditelji osjećati dobrodošlo.
4. Izazovi suradnjeSuradnja je podložna društvenim i organizacijskim promjenama, a sa svakom promjenom raste broj čimbenika koji utječu na suradnju. Neki od tih čimbenika pridonose suradnji, dok drugi predstavljaju izazove. Ako se izazovi percipiraju u negativnom smislu, moguće je da se pretvaraju u zapreke suradnji. Zapreke se mogu raspravljati u kontekstu čimbenika koji ih uzrokuju – interpersonalnih (polazište su interpersonalne karakteristike sudionika procesa), kulturnih i strukturalnih (organizacijske, odsustvo podrške suradnji obrazovnog, političkog i ekonomskog sustava). Interpersonalni čimbenici odnose se na stavove, osobnost i osjećaje sudionika uključenih u suradnički odnos. Kulturni čimbenici odnose se na različitost obiteljskih kultura koje uvjetuju različitost odgojnih vrijednosti i postupaka. Strukturalni čimbenici zapreka u suradnji roditelja i odgojitelja odnose se na organizaciju vremena i načine provođenja suradnje.
Zapreke koje se javljaju tijekom suradnje između odgojitelja i roditelja sastavni su dio njihova odnosa. Negiranje zapreka ne dovodi do poboljšanja odnosa, već produbljuje jaz između uključenih strana. Negiranje ne daje priliku prepoznati zapreku i pronaći djelotvornu strategiju za njezino svladavanje. Prepoznavanje čimbenika koji uzrokuju zapreke može pridonijeti uspješnijem odnosu među sudionicima suradničkog odnosa.
