Sposobnost djece da se uspješno razvijaju unatoč teškoćama s kojima se suočavaju tijekom svog odrastanja nazivamo njihovom otpornošću. Primijetimo da se neka djeca unatoč teškim i brojnim negativnim iskustvima uspješno suoče i prilagode, a druga djeca ipak imaju teškoće prilagodbe, doživljavaju brojne posljedice i teškoće na svakodnevnom planu. Dakle, razvidno je da stoga psihološku otpornost možemo promatrati kao posljedicu (dobro emocionalno stanje usprkos nevoljama) ali i kao proces (adaptabilnost u suočavanju s nevoljama).
Unatoč ponekad uvriježenom mišljenju - otpornost nije nepromjenjiva osobina djeteta. Otpornost grade i u njezinom osnaživanju, ali i slabljenju sudjeluju svi oni koji s djecom rade i brinu od njima od najranije dobi. Prepoznavanje, određivanje njezine razine kao i njezino jačanje je profesionalna odgovornost svakog stručnjaka koji radi s djecom. Međutim, osim psihološke otpornosti kod djece, stručnjaci bi trebali brinuti i razvijati i svoju psihološku otpornost koja im je suputnik, ali i saveznik partner u svakodnevnom radu.
U predavanju ćemo se baviti pitanjima poput: Što je psihološka otpornost? Kako je možemo razvijati kod djece? Što utječe na njezino jačanje, a što na slabljenje? Koje su posljedice nedovoljno razvijene otpornosti? Što je sekundarna otpornost stručnjaka i kako je možemo razvijati ili ugroziti?
