Marija Montessori je kao prva pedagoginja, u vrijeme kada je rođena Freudova psihologija, ustvrdila da odgoj treba slijediti prirodne znanosti (tada je odgoj bio eksperiment). Edukacija mora započeti rođenjem te se mora promatrati kao pomoć u razvoju djetetovih urođenih psihičkih snaga. Prva stvar koju zahtijeva edukacija je uređenje okoline koja potiče prirodan razvoj djetetovih sposobnosti. Ono se razvija unutar iskustvene okoline.
Montessori sustav sadrži jedinstven, holistički pristup djetetu i njegovim potrebama. Najznačajnije načelo Montessori pedagogije je načelo promatranja te ima za cilj što veću prilagodbu djetetu, uvažavajući njegova razvojna razdoblja. Dijete je potrebno promatrati svaki dan jer se ono neprestano mijenja i time ukazuje na uvijek nove potrebe. Dijete koristi razdoblja posebne osjetljivosti za podražaj određene vrste koja mu omogućuju uspostavljanje intenzivnog kontakta s vanjskim svijetom. Ukoliko djetetu nije osigurano djelovanje u skladu s odrednicama pojedinog razdoblja posebne osjetljivosti za određenu vrstu podražaja, zauvijek se gubi prilika za ostvarenje te prirodne sposobnosti bez napora.
Specifičnost Montessori pedagogije je preciznost pokreta u korištenju Montessori materijala koji je početak procesa učenja na vrlo konkretan način. Poticanje razvoja motoričkih vještina, koordinacije, pažnje, usmjerenosti i kompetencije vodi do konačnog cilja, do djetetove neovisnosti i oslobađanja ovisnosti od odrasle osobe.
Uloga odgojitelja i dokumentiranje rada od velike je važnosti. Djetetu treba dati dovoljno vremena da ostvari svoj cilj. Prerana pomoć odraslog znači prekidanje djeteta u ostvarivanju njegovog cilja i dovodi do sukoba. Pomoć djetetu potrebna je onda kada ju ono samo zatraži. Kvalitetno dokumentiranje pruža mogućnost preciznije samo-procjene i povećanja kompetentnosti odgojitelja, djeteta i roditelja te kvalitetu odgojno obrazovne prakse.
