Počeci se vežu uz društvo Naša djeca čiji djelatnici skloni tetaru okupljaju dječju dramsku skupinu, koja 8. svibnja 1954. godine izvodi prvu cjelovitu predstavu Crvenkapica Vladimira Nazora, u režiji Nede Kubinek. Ubrzo nakon uspjeha predstave, dramska skupina prerasta u Pionirsko amatersko kazalište sa sjedištem u domu kulture Maksim Gorki u Mošćeničkoj 1, na čijem će mjestu trideset godina kasnije nastati Gradsko kazalište Trešnja kakvo danas poznajemo.
Pionirsko amatersko kazalište odmah niže brojne uspjehe pa je tako na Prvom festivalu djeteta u Šibeniku 1958. godine predstava Timpetili, grad bez roditelja proglašena najboljom. Treba spomenuti i prvi cjelovečernji dječji balet Pinocchio, s izvornom glazbom Brune Bjelinskog i u koreografiji Silvije Hercigonje, koja će odgojiti naraštaje mladih plesača u Trešnji. Osim dramske, u kazalištu djeluju i plesne i glazbene skupine, a pedagoški rad ostat će neizostavna sastavnica Trešnjinih aktivnosti sve do današnjih dana.
U idućih deset godina ono što je počelo kao dramska skupina nastavilo je rasti daleko iznad inicijalnih amaterskih okvira pa se u sezoni 1969/70. osniva Malo kazalište Trešnjevka, profesionalno kazalište za djecu. Kazalište je otvoreno premijerom groteske u tri čina Doktor Jojboli među životinjama, a režiju potpisuje češki redatelj Jiri Jaroš. Sedamdesetih godina direktor kazališta Ivan Šebelić ostvaruje brojne suradnje s češkim redateljima koji u Zagreb donose crnu tehniku, jednostavan i efektan kazališni trik s pokretanjem osvijetljenih elemenata ispred tamne pozadine.
Kazalište postaje sve veće i veće, a zgrada premala za brojne izvedbe, događanja i skupine koje djeluju u njoj, nedostatna za profesionalnu razinu do koje je Malo kazalište Trešnjevka već naraslo. Bilo je i vrijeme da dobije stalni glumački ansambl, što se ostvarilo 1978. godine u mandatu direktora Zlatka Madunića. Tih godina se pokreće i Večernja scena koja će uspješno djelovati unutar kazališta. Zbog svega toga potreba za adekvatnom zgradom i scenom postaje sve veća. Dolaskom književnika Hrvoja Hitreca na mjesto direktora kazališta 1985. godine napokon se kreće s realizacijom projekta nove kazališne zgrade, za što je angažiran arhitekt Andrija Mutnjaković.
Osamdesete godine prošloga stoljeća općenito su jedno od najplodnijih razdoblja trešnjevačkoga kazališta. Naručuju se tekstovi hrvatskih autora, a večernja scena doživljava svoj vrhunac s repertoarom baziranom na kriminalističkom žanru. Godine 1986. godine kazalište napokon dobiva i ime po kojem je danas poznato… Generacije djece odrastaju uz hit-predstave kazališta Trešnja kao što su Eko-Eko, Pepeljuga, Dedek Kajbumščak,Bijeli jelen, Guliver, Alan Ford, Crvenkapica, Tomislav i Adriana, Grički top te mnoge druge. Kazališna zgrada je konačno završena 1999. godine i kazalište ulazi u novo stoljeće u novom prostoru, primjerenom značaju i popularnosti Gradskoga kazališta Trešnja.
Gradsko kazalište Trešnja nastavlja rasti, odgajati i uveseljavati mnoge generacije djece. Ravnatelji kazališta postaju Vlatka Vrhovšek, Roman Šušković, a zatim Saša Anočić. U svom mandatu, aktualna ravnateljica Višnja Babić dovodi nove mlade glumce u kazalište i uspješno revitalizira duh mladenačke zaigranosti koji je od početaka dio kazališne čarolije na Trešnjevci. Već više od pola stoljeća kazalište u Mošćeničkoj 1 neizostavno je mjesto na kulturnoj karti grada Zagreba, mjesto na kojem su se generacije i generacije djece po prvi put susrele s kazališnom umjetnošću. Povijest Trešnje obilježena je tako radošću stvaranja i dječjim smijehom koji svakodnevno odjekuje iz zgrade s prepoznatljivim šarenim mozaicima.
