Premda je Marija Montessori svoj profesionalni nastup i promociju svoje pedagogije počela početkom stoljeća, te djelovala negdje do sredine 20. stoljeća, po mnogočemu pedagogija Marije Montesori, inspirirana kršćanstvom, itekako je aktualna upravo danas.
S didaktičkog aspekta Marija Montessori naglašava načelo individualizacije, slobodu izbora i odgovornost pojedinca što je u interakciji s razvojnim potrebama djeteta i njegovim dispozicijama (nadarenosti, sklonosti, talenti) koje svako dijete dobiva rođenjem.
Tri su temeljna segmenta pedagogije Marije Montessori: upijajući um, razdoblja posebne osjetljivosti i ljudske sklonosti. Ovo su ujedno i zahtjevi kojima montessori odgojitelj treba odgovoriti.
Kroz dvije ključne komponente Marija Montessori pomaže razvoj slobodnog, neovisnog i odgovornog čovjeka: okolina koja uključuje edukativni materijal i neizbježni odgojitelj koji tu okolinu priprema. Dijete će iskoristiti snagu okoline za svoju samoizgradnju.
Naziv Atrij izabrala je Marija Montessori pozivajući se na kršćanska razdoblja u kojima je atrij predstavljao peristilno dvorište ispred bazilike, koji je služio kao okupljalište za prijelaz iz ulice u crkveni prostor. To je bio prostor u kojem su se vjernici fizički i duhovno pripremali za ulazak u crkvu, kako bi prisustvovali liturgijskom činu.
Atrij djeci predstavljamo kao posebno svečano mjesto na kojem govorimo o Isusu, mjesto na kojem zajedno otkrivamo Božje tajne. Atrij nije samo mjesto gdje se navješta i slavi Božja riječ već je i mjesto gdje se radi. Sve ono što se u Crkvi, u liturgiji živi, može se naći i u atriju.
U Atriju dijete živi slobodno, odabirući aktivnosti koje ne može raditi u crkvi, to je posebno mjesto u kojem rad vrlo lako može prerasti u meditaciju i molitvu. Rad djece u atriju omogućuje izražavanje njihovih unutrašnjih potreba: samostalnosti, neovisnosti, usavršavanje pokreta i vlastite kontrole; podupirući i poštujući pri tome aktivnosti samoga djeteta te potpomažući religiozni život djeteta. Postoji posebna privlačnost između Boga i djeteta. Vjerski odgoj nije dodatak nego bit Montessori pedagogije. Smisao Kateheze je uvoditi dijete u odnos s Bogom koji je intiman, čist, prirodan.
Kod neke djece to ide brže dok je nekima potrebno duže vrijeme da se prilagode. Isto tako ni reakcije kod svakog djeteta nisu iste. Važno je napomenuti da su sve to prolazne pojave na koje roditelji trebaju biti spremni.
Ključni trenutak je rastanak djeteta i roditelja. Roditelj treba prilikom rastanka biti smiren i vedar, nipošto tužan i zabrinut. Dijete nikako ne bi smjelo osjetiti negativno raspoloženje kod roditelja jer će se onda i ono tako osjećati.
Sam rastanak treba biti što kraći i bezbolniji. Dugo opraštanje i smirivanje djeteta stvorit će samo „kontra efekt“ i djetetu će biti teže. Važno je da je roditelj siguran u svoju odluku da dijete pohađa vrtić te da je spreman na suradnju i sugestije od strane odgojitelja.
Trajanje razdoblja prilagodbe ovisi o mnogo čemu. Redovitost pohađanja vrtića je vrlo važno, koliko dijete ne bude dolazilo redovito u vrtić, razdoblje prilagodbe će se produljiti.
Roditelj treba pripremiti dijete za vrtić. Važno je djetetu približiti vrtić kao mjesto gdje će sklopiti nova prijateljstva i steći nova znanja koja će obogatiti njegov život . Obzirom na specifičnost i karakter svakog pojedinog djeteta, prilikom polaska u vrtić, odgojitelji se individualno dogovaraju s roditeljem o duljini boravka. Pri tome je najvažnije djetetu omogućiti da što bezbolnije prođe kroz razdoblje prilagodbe. Treba imati na umu da se boravak u vrtiću treba postupno produljivati kako bi se, što je više moguće, ublažili stres i nelagoda kod djeteta.
Dobar kontakt roditelja i odgojitelja od iznimne je važnosti jer odgojitelji postaju vrlo važne osobe u djetetovu životu. Dijete će biti mirnije i zadovoljnije ukoliko vidi da roditelji vjeruju odgojiteljima i uvažavaju ih. Nakon nekog vremena dijete će se prilagoditi i u vrtić dolaziti s osmijehom na licu, a to je ono što nam je svima cilj; sretno i zadovoljno dijete.
