Terapijska igra i terapija igrom djetetu pruža mogućnost da kroz igru u sigurnom okruženju uz terapeuta izrazi osjećaje napetosti, frustracije, nesigurnosti, agresije, straha i dr. U nedirektivnom holističkom pristupu uz terapeuta dijete izražava i suočava se sa osjećajima, uči kako regulirati. Pritom djeca otkrivaju svoje snage, samopouzdanje, bolje se suočavaju sa problemima, teškim situacijama i uče regulirati vlastite emocije.
Uz rad s djecom je jako važan i rad s roditeljima. Bez suradnje i partnerskog odnosa s roditeljima rezultati bi bili manji ili bi izostali. Potrebno je promijeniti i okruženje u koje se dijete svakodnevno vraća i ako nemamo podršku roditelja, rezultati će biti slabiji. Terapeutski rad podrazumijeva intenzivan savjetodavni i edukativni rad s roditeljima u svrhu detekcije, mijenjanja okoline i načina na koji okolina utječe na dijete, a samimi tim i otklanjanja poteškoća. Procjenu uspješnosti, odnosno napretka mjerimo Goodmanovim Upitnikom snaga i poteškoća (SDQ), ali su još dragocjenije povratne informacije roditelja i odgojitelja, koji svakodnevno uočavaju i svjedoče promjenama. U predavanju će biti prikazan učinak terapije igrom u vrtićkom okruženju.
U kontekstu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja prostor ima nezamjenjivu ulogu. Često se o njemu govori kao o trećem odgojitelju tj. daje se naglasak na važnosti pravilnog oblikovanja prostorno-materijalnog okruženja, kako odgojno obrazovne grupe, tako i vrtića u cjelini. Neupitna je moć koju ima prostor u stvaranju okruženja za pravilan rast i razvoj djece. Svaki odgojitelj, svake jeseni, ma svakog dana, promišlja o prostoru, o poticajima, o tome kako da djeci koja se nalaze u njegovoj grupi bude što ljepše i što bolje. Promjenom samo jednog elementa događaju se čudesa. Mnogi autori (Slunjski, Malašić i dr.) govore o prostoru na način da stavljaju dijete kao polazište od kojeg kreće najprije promišljanje, a kasnije i uređenje prostorno-materijalnog okruženja. Promišlja se o djetetu kao jedinstvenom biću koje ima svoje potrebe i mogućnosti čije zadovoljenje treba omogućiti. Na dijete se gleda kao društveno biće i stavlja ga se u kontekst grupe tj. socijalne sredine gledajući pritom na njega kao pojedinca, ali i na njegov odnos s vršnjacima.
I u terapiji igrom polazište u promišljanju konteksta prostora igraonice, kako se naziva kabinet za terapiju igrom, upravo je dijete. I to dijete kao jedinstveno i posebno biće. Osam je principa po kojima terapija igrom pristupa radu s djecom. Nazivaju se Axline principi, prema autorici Virginiji Axline. Neki od njih povezani su, direktno ili indirektno, s prostorom. Tako npr. prvi princip govori o stvaranju tople prijateljske atmosfere. Prostor nam upravo u tome može pomoći, baš kao i kod principa koji govori o tome da prihvatimo dijete onakvo kakvo je. Jedan od principa govori o tome da moramo imati duboko poštovanje da su djeca sposobna i da mogu riješiti svoj problem i da mu trebamo dati mogućnost da to i napravi. Ulogu prostora možemo povezati i s principom koji nam govori o uspostavi granica koje su potrebne ne samo za sigurnu terapiju igrom već i u realnom svijetu.
