Pojam agentnosti definira se kao sposobnost pojedinca za autonomno djelovanje, dok se participacija promatra kao vrsta oživotvorenja agentnosti te se odnosi na interakciju odraslih i djece koju obilježuje uzajamno poštovanje uz kontinuirano pregovaranje relacija moći, koje može rezultirati oblikovanjem i transformacijom svakodnevnih iskustava.
Agentnost ne biva u vakuumu, već unutar šireg društvenog, kulturnog i institucionalnog okvira. Dječja mogućnost djelovanja uvjetovana je interakcijama s odraslima i vršnjacima te strukturama odnosa moći u ustanovi, o čemu će se u predavanju detaljno govoriti uz brojne primjere.
U sklopu suvremenog pristupa RPOO, participacija djece prepoznaje se kao indikator kvalitetnog odgojno-obrazovnog procesa. Djeca se vide kao aktivni su-kreatori vlastitih iskustava, sudjelujući u oblikovanju kurikuluma, organizaciji svakodnevice i uspostavi pravila zajedničkog života. Stvarnu participaciju djece je nužno razgraničiti od formalnog uključivanja djece u unaprijed definirane aktivnosti, bez omogućavanja stvarnog utjecaja i iskazivanja agentnosti.
Završno se u predavanju problematizira mogućnost podrške iskazivanju agentnosti djece u odnosu na mogućnosti iskazivanja agentnosti odgojiteljica, čije se profesionalno djelovanje temelji na kritičkoj refleksiji, autonomiji u donošenju pedagoških odluka te aktivnom sudjelovanju u oblikovanju odgojno-obrazovne prakse.
