Možemo li voljeti svu djecu jednako - pitanje je koje si roditelji s više djece često postavljaju. I očevi i majke. Pitanje je to koje im i drugi često postavljaju, pogotovo pred njihovom djecom, pa onda čak i natuknu jednom od roditelja da mu je određeno dijete miljenik. Često u razgovoru s roditeljima čujem da vole svu svoju djecu jednako, kao da je to rečenica koju moraju reći, no je li moguće svako dijete jednako voljeti, kada uzmemo u obzir da su sva djeca međusobno različita?
Često čujem pitanje: Možemo li nakon prvog djeteta voljeti jednako i drugo dijete koje dolazi? Kao da je ljubav stvar količine, pa ako imate kilu ljubavi i date je prvom djetetu, kako ćete pronaći još jednu kilu za drugo dijete? Još jedno od pitanja je kako ravnomjerno raspodijeliti vrijeme na svu djecu. Možete li ravnomjerno raspodijeliti svoje vrijeme na svu djecu? Jesu li sva djeca zainteresirana za odnos kada mi imamo vremena?
Mi roditelji također imamo različite preferencije u vezi djece, odnosno ono što od djece očekujemo i ono što su nam ona u stanju uzvratiti, pri čemu se pogledi mame i tate u vezi djece razlikuju. Sam karakter pojedinog djeteta i roditelja može biti više ili manje kompatibilan, što uvelike odlučuje o načinima njihove međusobne interakcije. Kako subjektivno biti fer prema svoj djeci? Je li uobičajeno imati „ljubimca“ ili „ljubimicu“ u pozitivnom smislu, u suprotnosti s djetetom koje ima određene teškoće ili probleme u ponašanju pa roditelji na njega moraju biti više fokusirani?
Privrženost se ne može mjeriti vagom
Probat ću vam pomoći jednim primjerom iz svoje obitelji. Naše prvo dijete, kćer od 14 godina, fizički više nalikuje na „ženinu stranu“, no karakterno je vrlo slična meni. Zbog toga ja u nekim situacijama imam za nju više razumijevanja, jer vidim sebe u njoj, dok recimo mojoj ženi te „mušice“ idu na živce, kako kod mene, tako i kod nje. Tu je također vidljivo kako je za djecu dobro da žive u obitelji s ocem i majkom, jer svaki od roditelja ima poseban dar koji daje djeci. Svoju ljubav i privrženost koji se ne mogu mjeriti vagom.
Tu su jednoroditeljske/ samohrane obitelji u nešto nepovoljnijem položaju, jer jedan roditelj mora „odrađivati“ dvije uloge, što je svakako vrlo zahtjevno, no ne i neizvedivo. Tko ima brata ili sestru osjećao je zasigurno u jednom trenutku da roditelji više vole onog drugog ili da se više daju onom drugom. Ja sam recimo s trećim djetetom bio pet mjeseci na roditeljskom dopustu i to je između nas stvorilo jaku povezanost, tako da sam često njoj naklonjen, jer ona je, rekli bi Englezi, „loveable“ (lako ju je voljeti).
U obitelji bi se ljubav trebala množiti s brojem članova, ne dijeliti.
Svako dijete je u nečemu posebno, ima nešto što ga razlikuje od ostale vaše djece i trebamo cijeniti te razlike, bez obzira što nas ponekad dovode do ludila. Kako većina roditelja u vrtiću danas ima dvoje djece, uvijek se iznenade kako su ona skroz različita, navodeći uvijek kako su im „jednaki“ roditelji u svemu. No upravo u tome i jest kvaka – ta djeca nisu ista! Niti na isti način žele da ih se voli, niti na isti način iskazuju ljubav roditeljima.
Ja često kažem roditeljima: „Nema dijete problem, nego vi imate problem s njim“. Jer upravo je roditelj taj koji se prilagođava djetetu, koji kako dijete odrasta sve više razumije način na koji dijete želi da ga se voli. Tu smo ponekad mi roditelji u problemu jer želimo da sve ide kao po špagi, a to djeca posebno osjete i onda nam se čini kao da nam to rade namjerno. A djeca su tada upravo to – djeca.
Svako dijete je različito - jedinstveno i neponovljivo
Često u parkiću pitaju ženu i mene kako je to živjeti sa šestero djece, kako pronaći vremena za svih, kako se posvetiti svima u jednakoj mjeri i slično. Svako dijete traži nešto svoje, no u velikim obiteljima djeca lakše uče biti jedni s drugima, pa ako se s jednim od braće/sestara i posvađaju, uvijek imaš još nekoga za druženje i zafrkanciju, tako da je to velika prednost velikih obitelji. Djeca se lakše nauče izboriti za sebe i izreći ono što žele, što ih muči, pogotovo kada imamo sastanak „kućnog savjeta“.
“Dok pokušavamo naučiti našu djecu sve o životu, naša djeca nas uče o tome što je život.” Angela Schwindt
Sa svakim novim djetetom smo supruga i ja otkrivali kako su nekako slični, bilo fizički ili karakterno, a u drugu ruku opet jedinstveni i neponovljivi. Kad se rodilo šesto dijete, nisam mislio da će me s nečim previše fascinirati, no moram priznati da je Sara prava smjehuljica, koja se svima veseli i raduje. I onda kada dođem kući iz vrtića opterećen roditeljima koji će radije mene prijaviti inspekciji, komori ili ne znam kome sve ne, nego se aktivno uključiti u rješavanje problema koji njihovo dijete ima, budem zahvalan Bogu na obitelji koju mi je dao jer oni su moje sigurno gnijezdo. Luka sa burobranima.
Ako na taj način gledate, ljubavi nikad neće manjkati. Provodite kvalitetno vrijeme sa svojom djecom. Učite ih raznim stvarima, bez obzira koliko vam se činilo da vas ne slušaju. Naučite ih da ste tu za njih, posebno kad krenu problemi, jer obično su roditelji ti koji zadnji saznaju. Dajte sve od sebe da budete njihova osoba od povjerenja i budite pažljivi prema njima, jer život često neće.
Autor: Matej Čuljak
Vaš psiholog i psihoterapeut
