NE - jedan suglasnik, jedan samoglasnik. Dva glasa, dva slova, jedan slog. A opet, tako snažna poruka koja šalje cijeli jedan svijet sugovorniku, bilo da se radi o djetetu ili odrasloj osobi.
Kada to izgovaramo uživo, važna je intonacija, govor tijela, mimika lica. A iznad svega – kontekst. Uvijek taj kontekst. Sjetimo se samo kako istu tu poruku od dva slova može poslati deset ljudi, a mi ćemo barem dvoje krivo protumačiti. Zašto? Zato što su tekstualne poruke (bilo WhatsApp, Messenger ili staromodni SMS) često samo poruke bez karaktera, duše i tijela. No, ako im pridodamo kontekst i karakter osobe koja stoji iza poruke (ako tu osobu iole poznajemo), ta ista dva slova poprimaju sasvim drugu notu.
U životu djeteta, NE ima više uloga.
Kada je NE spas, a kada samo granica?
Prvo i najvažnije – “NE” spašava. Kada je dijete u opasnosti, taj kratak, oštar zvuk mora biti signal za uzbunu. Sjetimo se tu i NTC metode i neuroznanosti - dr. Ranko Rajović često naglašava da "NE!" i vikanje moramo pravilno "dozirati". Mozak pravilno reagira na vikanje i taj "NE" kada je u pitanju opasnost, ali ako ga koristimo cijelo vrijeme, za svaku sitnicu, mozgu šaljemo poruku da se treba zaustaviti kod svake, pa i najmanje prepreke.
NE se koristi i za aktivnosti koje nisu primjerene dobi (iako, pardon, ako imaš i 50 godina, ne znači da je dobra ideja hodati po rubu krova katnice samo zato što ti se tako došlo, jer "ti to znaš"). Ali, NE se koristi nježno: "Znam da želiš sladoled sada, ali moj odgovor je ne. Dobit ćeš ga nakon ručka." Hoće li nekada biti negodovanja? Apsolutno. Je li i dalje u redu reći "Ne" kada to zbilja treba? Da.
Kada izbjegavati NE?
Kod situacija gdje dijete može, samo ili uz našu pomoć, nešto savladati. Ne mislim pritom da je to nešto lagano, jer ponavljanjem usvajamo, ali kod već usvojenih stvari "ne" može biti samo gubitak vremena i kočnica.
Uvijek bismo trebali težiti učenju - postavljati jednu malu, ali višu stepenicu koju dijete mora prijeći. Pri tome, dijete SMIJE ne uspjeti, ali ne treba odustati. Tu smo mi odrasli osigurač, sigurnosna mreža i trener koji potiče.
Uvijek treba pokušati koristiti afirmacije. Umjesto onog živčanog "Ne skači!", pokušajte: „Sada nije vrijeme za skakanje, ali znam da možeš smisliti nešto drugo."
Upali li baš uvijek ta rečenica? Ne, ali vrijedi pokušati. Improvizacija je dobrodošla!
Tko bolje poznaje tvoje dijete od vas? Tko je bolja sigurna luka tom malom biću koje vam se nekad i popne na glavu, ali sidro ima u najdubljoj točki luke vašeg srca? Nitko osim vas, dragi roditelji.
Težina riječi DA
U vrtiću, ali i kod kuće, obožavam koristiti priče da bih dočarao važnost izvršavanja obaveza, pa tako i obećanja. Jedna od takvih priča je "Kraljević žabac" braće Grimm. Žabac pomaže princezi, a ona, kako bi dobila što želi, obeća žapcu što god poželi. No, čim dobije što je htjela, bježi od žapca, ali i od svojih obaveza. Tu se kao stup moralne vertikale, tek na tren, prikazuje lik oca kralja koji kratko i jasno, pun ljubavi, poručuje: "Dato obećanje mora se održati."
Nakon priče, s djecom se vraćamo na ta obećanja i pogled iz dviju uloga:
"Je li ti netko ikada dao obećanje koje nije održao? Kako si se osjećao?"
"Jesi li ikada ti obećao nekome nešto, a onda namjerno to ne ispunio? Kako se osjećao onaj kome si obećao?"
Ponekad obećanja ne možemo održati. Zato, razmislimo prije nego što obećamo. Bolje biti iskren, s dobrim namjerama, nego pustiti da riječi postanu "samo riječi", pogotovo ako si roditelj.
Kad roditelji sruše ono što mi (odgojitelji i učitelji) gradimo
Svake godine na uvodnom roditeljskom sastanku govorim o partnerstvu. Roditeljima kažem: "Mi ovdje imamo znanje, vještine i srce napraviti velike stvari s vašom djecom. Ali na vama je da postavite temelje. Pripremite djecu da nam vjeruju, za početak da nam i vi vjerujete. Jer iza onog 'slušaj tetu i stričeka' siguran sam da stoji - oni te vole i žele ti dobro, baš kao tvoji mama i tata."
Jedne godine radili smo projektni pristup; mjesecima smo gradili svijest djece o čistoći, ekologiji, sadili sadnice, posjećivali prirodu. A onda jednog dana, iznenada jedan dječak u skupini kaže: "Ma to su gluposti!"
Primijetio sam da to nije, ali baš nije njegov rječnik. Priupitam ga nasamo: "Imaš pravo na svoje mišljenje, ali iznenadio si me. Odakle sad to?" A dječak, otvoren i pun povjerenja, kaže: "Ma striček, to mi je tata rekao."
I što sad? Napasti roditelja pred djetetom? Ne. Umjesto toga, rekoh: "Tata ima pravo na svoje mišljenje, znaš. Baš kao i ti. A što TI misliš o ovome što si radio s nama? Siguran sam da tata nije mislio ništa loše, ali smiješ ga danas pitati i razgovarati s njim. Možda i on promijeni mišljenje ako mu objasniš što si sve naučio."
Tako je učinio i sve je na kraju bilo dobro. Neću ulaziti u detalje, ali bilo je i primjera gdje je sve završilo onom prvom izjavom – reprodukcijom negativnog mišljenja roditelja. I tu je bilo gotovo. Kako bih rekao: Gradili smo stokatnicu, a vi ste jednom rečenicom sve srušili. I tada mi, odgojitelji, a kasnije i učitelji, ne možemo ništa, osim reći: "Šteta. Što smo sve mogli zajedno, ali lakše je bilo rušiti."
Osnažujući NE
Na kraju, dijete mora znati reći NE.
Jasno i glasno – NE ikakvom obliku nasilja. Fizičkom, ali i onom podmuklom, verbalnom i psihološkom napadu (ne ratu, jer u ratu barem sudjeluju obje strane, a u napadu je bitno da jedan napada, a drugi može samo "biti tu").
Otvoreni dlanovi i jasno "NE" daje do znanja: "Znam što radiš i NE želim to!"
U konačnici, u odgoju uvijek težimo više afirmaciji i pozitivnom, a manje negaciji i negativnom. No, kad zatreba... znate što treba, zar NE?
Autor: Izidor Radmanović, odgojitelj, mag. praesc. educ.
