Postoji jedna društvena igra koja redovito izaziva suze, ljutnju i napetost za blagovaonskim stolom. Nalazi se u gotovo svakom domu s malom djecom, a njezin naziv zvuči kao savjet koji rijetko tko uspije slijediti – Čovječe, ne ljuti se. No postavlja se pitanje: je li problem u igri ili u načinu na koji ju odrasli vode?
Dijete predškolske dobi uživa i uči igrajući se. Društvene igre izvor su zabave, ali i prilika za rano učenje znanja i vještina. Igranje s roditeljima stavlja dijete u socijalnu situaciju nadmetanja i suradnje, gdje spontano, situacijskim učenjem, usvaja niz važnih životnih kompetencija. Upravo zato je važno razumjeti koliko ova igra doprinosi razvoju – ali i kako lako može postati izvor nepotrebnog pritiska.
Predškolska djeca tek razvijaju sposobnost regulacije emocija. Njihov živčani sustav još uči kako podnijeti čekanje, gubitak, osjećaj nepravde i neizvjesnost ishoda. Tolerancija na frustraciju nije osobina s kojom se dijete rađa – ona se gradi postupno, uz podršku odraslih. Kada dijete plače jer je vraćeno na početak, ono ne pokazuje slab karakter niti razmaženost. Ono pokazuje razvojnu fazu. Ova igra obuhvaća gotovo sve aspekte spremnosti za školu:
SOCIJALNA SPREMNOST
Od početka igre dijete uči poštivati pravila i kontrolirati svoje ponašanje u skladu s njima. Strpljivo čeka red, reagira na upute i daje ih drugima. Uči rješavati sukobe (npr. oko izbora boje pijuna) te jača samopouzdanje kada pomaže mlađem igraču. Socijalna spremnost razvija se kroz iskustvo sigurnog vođenja – ne kroz prisilu.
EMOCIONALNA SPREMNOST
Pobjedom ili porazom dijete doživljava uspjeh, neuspjeh, sreću, tugu i ljutnju. Uz pomoć roditelja uči imenovati te emocije i izražavati ih na socijalno prihvatljiv način. Promatrajući roditelja, uči kako izgleda dostojanstveno pobijediti i mirno podnijeti poraz. Emocionalna spremnost ne znači da dijete ne osjeća ljutnju, nego da uz podršku uči kako je regulirati.
INTELEKTUALNA SPREMNOST
Tijekom igre dijete razvija pažnju, pamćenje pravila i prostornu orijentaciju. Promišlja i planira svoje poteze, osmišljava strategiju i donosi odluke. Povezuje broj s količinom, mehanički broji te počinje razumijevati jednostavne matematičke odnose. Razvijaju se i govorno-jezične vještine kroz pregovaranje, uvjeravanje i razgovor.
MOTORIČKA SPREMNOST
Priprema igre, slaganje ploče, pomicanje pijuna i bacanje kocke razvijaju finu motoriku i okulomotornu koordinaciju.
Kada igra postaje „opasna”?
Sama igra kao takva nije problematična, jer ima pravila i manje više svi znaju što se očekuje od svakog igrača. Reklo bi se da je „na papiru” sve vrlo jednostavno. Problem nastaje kada odrasli pretjeraju s očekivanjima, odnosno kada od djece očekuju više nego što su djeca razvojno spremna napraviti. Budimo realni, pa i odrasli često „pucaju” kada su društvene igre u pitanju, a od djece očekujemo da se znaju izregulirati.
Igra postaje „opasna“ kada:
- inzistiramo da dijete mora završiti igru pod svaku cijenu,
- umanjujemo njegove osjećaje,
- uspoređujemo ga s drugima,
- poraz pretvaramo u lekciju o karakteru.
Dovršavanje započetog jest važna vještina. No dovršavanje pod emocionalnim preplavljivanjem nije razvojno korisno. U tim trenucima dijete ne uči toleranciju na frustraciju, nego razvija obrambene reakcije i u roditelju (ili odgojitelju) ne vidi osobu u koju može imati povjerenja, već vidi osobu koja je emocionalno nedostupna. Dijete u takvim situacijama treba emocionalnu koregulaciju, a ne manipulaciju.
Uloga odraslih: regulacija prije edukacije
Ključno pitanje nije može li dijete podnijeti poraz, nego može li odrasli podnijeti djetetovu frustraciju. Dijete u igri ne treba suca – treba regulatora. Odrasli koji imenuje emociju, dopušta kratku pauzu, modelira smirenost i prepoznaje kada je za dijete „dosta“, zapravo gradi temelje emocionalne stabilnosti i zdravog samopouzdanja. Samopouzdanje se ne gradi ignoriranjem osjećaja, nego iskustvom: „Mogu biti razočaran, no i dalje sam siguran.“
Možda igra nije test djece – nego odraslih
Djeca igraju kako znaju i umiju. Njihove reakcije su razvojno autentične. Odrasli su ti koji igri daju ton – sigurnost ili pritisak. Ponekad je dovoljno odigrati samo jedan krug, odnosno da svatko barem jedan pijun ugura u kućicu, što odraslima može biti teško jer svi očekujemo da igramo do kraja kada jednom krenemo. I ne, to nije lekciju o odustajanju kad je teško, već je to lekcija djeci da je u redu reći „ne mogu više“ i odrasla osoba je tu da prepozna moje potrebe, a ne da zadovolji svoje želje.
U sigurnom obiteljskom okruženju, igra postaje prostor rasta, povezanosti i pripadnosti. Kada sigurnost nestane, nestaje i razvojni potencijal igre. Možda je „Čovječe, ne ljuti se“ manje test dječjeg karaktera, a više test roditeljske strpljivosti.
Matej Čuljak
Psiholog mentor
