
Raditi s djecom je predivno, ali može biti i vrlo stresno!
I u najboljoj namjeri događa nam se da griješimo. Najčešće nesvjesno. Greške su dio života. Greške su stepenice na koje nas vode prema našem potencijalu, ali samo ako mi to želimo i postanemo svjesnih svojih pogrešaka.
Suradnja s roditeljima je važan dio odgojno - obrazovne prakse, ali i vrlo često velik izazov odgojiteljima. U nastavku iznosim tri najveće pogreške koje sam na vlastitoj koži radeći u dječjem vrtiću osjetila i bile su mi izazov za osobni i profesionalni rast i razvoj.
1. Stereotipi i predrasude
Već znam! Ako ću im reći, od toga nema ništa. Njih uopće ne zanima njihovo dijete i uzalud se trudim.
Stereotipi i predrasude su najčešće duboko ukorijenjeni u nama. Bez obzira na to koliko mislimo da smo otvoreni i tolerantni, često smo nesvjesno podložni predrasudama i stereotipnim ponašanjima društva, a koje utječu na naše ponašanje i donošenje odluka. To nam je nekako najlakši put „za dići ruke“ i reći: "Ja sam svoje napravila. Baš me briga, rekla sam im, dalje je na njima.“
Kako prevladati stereotipe i predrasude? Jedan od važnih rješenja je upravo problematika druge, najčešće pogreške.
2. Jednosmjerna komunikacija
Iz najbolje namjere dajemo roditeljima savjete poput: Trebali biste se ovako igrati s djetetom. Morate više provoditi vremena s djetetom, itd. Navedene rečenice mogu biti i točne i potrebne. Međutim, presudan je način na koji dajemo/prenosimo informacije. Trebate, morate su riječi jednosmjerne komunikacije i vrlo često ostavljaju dojam naredbe, što nitko ne voli. Za suradnju i partnerski odnos je važna dvosmjerna komunikacija.
Aktivno umjesto pasivnog sudjelovanja u razgovoru, dijalog umjesto monologa, komuniciranje s poštovanjem i razumijevanjem važne su odlike dvosmjerne komunikacije. U komunikaciji nije bitno samo što ćete reći, nego i kako ćete to reći jer komunikacija je usko vezana uz emocije govornika, a što se prenosi i na sugovornika.
3. Emocionalna (ne)pismenost
Odgojiteljski posao vrlo je emotivan; teško je razdvojiti emocije i kontrolirati se jer sve su to naša djeca - djecu često zovemo „moja djeca“ iako nisu naša rođena. U suradnji s roditeljima često se događa da smo emotivno povrijeđeni jer „bole nas određene riječi, a radimo sve za dobrobit naše/njihove djece.“ Ipak, važno je razvijati i graditi emocionalnu inteligenciju.
Uvijek pođite od sebe. Moja suradnja s roditeljima i rad s djecom uvelike ovisi o meni. Biti emotivno pismen znači upravljati emocijama tako da povećamo svoju osobnu moć i kvalitetu svog profesionalnog i osobnog života, a time povećavamo i kvalitetu suradnje s roditeljima.
Ključna riječ je povjerenje.
Kvalitetna suradnja s roditeljima ima veliku važnost u svakodnevnom životu djeteta, roditelja, ali i nas odgojitelja. Aktivna suradnja s roditeljima dugotrajan je i složen proces i ne postiže se preko noći. Ključna je izgradnja povjerenja. Da bi zadobili povjerenje važno je otvoreno, dvosmjerno komunicirati, izbjegavati stereotipna promišljanja i djelovanja, biti emocionalno stabilan. Sve navedeno je nešto što se uči, gradi i zbog toga je važno cjeloživotno obrazovanje, rad na osobnom i profesionalnom razvoju.
Autorica: Lana Kihas Pranjić
edukatorica za odgojitelje i dadilje, koordinatorica programa edukacija MliječniZub