Svakodnevni odgojno-obrazovni rad s djecom rane i predškolske dobi protkan je suptilnim procesima i porukama koje izlaze iz okvira službenog kurikuluma i nadilaze svjesno i planirano odgojno-obrazovno djelovanje. Dijete uči cjelovito, upijajući diskretne signale iz okoline koji čine tzv. skriveni kurikulum. Riječ je o implicitnoj pedagogiji - sustavu (najčešće nesvjesnih) uvjerenja i vrijednosti koji nije jasno izrečen, ali je duboko utkan u svaku našu gestu, ponašanje, neverbalnu komunikaciju, reakciju na dječje ponašanje te način na koji organiziramo prostorno-materijalno okruženje u ustanovi i cjelokupan odgojno-obrazovni rad. Ovo predavanje fokusira se na demistifikaciju tih „nevidljivih“ poruka koje djeca svakodnevno dekodiraju, a koje dugoročno oblikuju njihovu sliku o sebi i svijetu.
Često se u praksi događa raskorak između eksplicitnih ciljeva, poput poticanja dječje autonomije, i implicitne prakse, poput odgajatelja koji sve radi umjesto djeteta kako bi uštedio vrijeme. Polaznici će kroz predavanje imati priliku prepoznati takve kontradikcije, počevši od arhitekture prostora. Prostor koji je strogo strukturiran i nedostupan djetetu šalje poruku o ovisnosti o odraslima, dok fleksibilno okruženje poručuje djetetu da je kompetentno i vrijedno povjerenja. Koristeći autentične fotografije iz prakse, analizirat će se situacije u kojima dijete redefinira namjenu prostora i materijala te istražiti što naša reakcija na takvu slobodu govori o našem epistemološkom utemeljenju i povjerenju u dječje kompetencije.
Poseban naglasak stavljen je na tzv. „tihu“ pedagogiju i moć neverbalne komunikacije. Način na koji se stručni djelatnici obraćaju djeci, ton glasa te (ne)validacija dječjih emocija kreiraju emocionalnu klimu koja dugoročno oblikuje djetetovu sliku o sebi i svijetu te njegov osjećaj vlastite vrijednosti. U tom smislu, poseban će se fokus staviti na osjetljivo područje (ne)validacije djetetovih emocija – kako verbalne i neverbalne reakcije odraslih na dječji plač, ljutnju ili tugu postaju djetetu temeljne lekcije o njegovoj vrijednosti. Predavanje se kritički osvrće i na rodne stereotipe te društvene uloge koje se nesvjesno prenose kroz odgojne postupke i reakcije odraslih, preispitujući koliko su naša vlastita uvjerenja slobodna od društvenih kalupa, predrasuda, stereotipa i fenomena poput Pigmalionova efekta.
Predavanje ne nudi gotove recepte, već poziva na razvoj refleksivne prakse. Cilj je potaknuti odgajatelje, stručne suradnike i ravnatelje da postanu istraživači vlastite prakse, preispitujući svakodnevne rutine i uobičajene načine djelovanja koje se uzimaju zdravo za gotovo, a presudno oblikuju dječje iskustvo. Osvještavanjem raskoraka između „teorije o akciji“ i „teorije u akciji“, polaznici će razviti vještine potrebne za kreiranje autentičnog i poticajnog okruženja u kojem su proklamirane poruke u skladu s onim što dijete svakodnevno u ustanovi živi. Ovo je poziv na transformativno iskustvo koje potiče stvaranje vrtića u kojem su povjerenje i sloboda učenja stvarne, a ne samo deklarativne vrijednosti.
