Svima nam je započelo drugo polugodište. Nekima školsko, nekima vrtićko, ali svima nama životno. Tragedije nas uče na teži način što je bitno u životu, jer dok se ne dogodi nešto što točno dirne u naš unutarnji svijet, mislimo da se to događa „tamo negdje“. No kada se situacija približi dovoljno blizu da se uplašimo, onda kreće promišljanje i preslagivanje prioriteta.
Jesu li bitne ocjene i koliko? Ili je bitnije da dijete zna što želi biti kada odraste i da bude jako usmjereno na to? Ili ako dijete još ne zna što želi biti kad naraste, je li bitnije inzistirati da ima sve petice ili da se više usmjeri na „pronalazak sebe“ u svemu tome? Ako imate odlikaša koji ne zna što želi, kako će kapitalizirati svo znanje i vještine koje ima ako ih ne zna usmjeriti u željenom smjeru?
Nemojte to do ljeta zaboraviti. Uzmite si vremena da vidite u čemu su vaša djeca izuzetno dobra, a u čemu ih treba dodatno poticati. Kad započne drama oko zaključivanja ocjena, kada krene natezanje i potezanje za rukav, kada djeca dobiju osjećaj da će se svijet srušiti ako ne upišu srednju školu ili fakultet koji silno žele, ostanite pribrani i pokušajte sagledati širu sliku.
Ocjene su bitne, ali dugoročni cilj je još bitniji
Sjećam se jednog prijatelja iz srednje škole koji je prolazio s vrlo dobrim uspjehom i činilo se da nema neku preveliku ambiciju prolaziti s odličnim. No, od prvog razreda srednje škole je govorio svima da će studirati povijest i bio je izuzetno usmjeren na ocjene koje su mu bile bitne za što bolji plasman na prijemnom ispitu. S druge strane, ja sam cijelu srednju školu bio između vrlo dobrog i odličnog, kako koji razred, no nisam imao nikakvu viziju sebe i budućeg zaposlenja.
Kada je došlo vrijeme prijemnih ispita, on je upisao ono što je htio, dok sam ja lutao i tražio se, te na kraju upisao PMF, za profesora biologije i kemije. Tamo sam proveo dvije godine, pao kemiju 8 puta i ispisao se. Godinu dana sam pauzirao, radio i živio u Zagrebu, nisam se htio vratiti u rodni Slavonski Brod i imati gorak okus neuspjeha cijeli život.
Tri godine od završetka srednje škole sam opet išao na prijemni ispit – ovaj put su to bili studij fizioterapije kao prvi izbor i Hrvatski studiji kao plan B. Iako nije bila moja vlastita ideja za plan B, na nagovor nekih prijatelja iz crkve sam otišao na prijemni. Kako se to inače posloži u životu, upisao sam psihologiju na Hrvatskim studijima, a ne fizioterapiju i dan danas ne žalim ni sekunde.
No dok sam ja završio prvu godinu psihologije i imao još dug put do kraja, prijatelj iz srednje je već diplomirao. Dok sam ja završio psihologiju, on je doktorirao na povijesti. Što želim reći? Ocjene su bitne, naravno da jesu. No dugoročno promišljanje što želimo, neki cilj koji će nam držati fokus su po meni još bitniji jer su kao putokaz u magli naših misli. Pomozite svojoj djeci da lakše prolaze kroz životni labirint. No budite oprezni koliko jako ili slabo ih gurate prema naprijed, jer nije svaki poguranac isti.
Koliko jako pogurnuti dijete da se odvaži i krene?
Za ilustraciju ćemo se poslužiti jednim primjerom iz vrtićke prakse. Zamislite situaciju kada su djeca vani, a boravak na zraku u punom jeku. Klinci idu na tobogan, stoje u redu kao mravi. Svako toliko se dogodi da jedno dijete zapne na vrhu tobogana, ne zna bi li se spustilo ili ne, premišlja se. Što će učiniti dijete iza njega?
Svi ste pogodili. Gurnut će ga. E sad, ako ga gurne prejako, dijete će se brzo spustiti niz tobogan i neće se zbog brzine dočekati na noge, nego će pasti na guzu i neće opet htjeti na tobogan jer spuštanje doživljava stresno i kao nešto što ne može kontrolirati. S druge strane, ako ga se samo "pogurne", onda će se dijete manjom brzinom spustiti niz tobogan i stati će na noge te će ponovo stati u red za spuštanje jer je spuštanje doživjelo kao nešto zabavno i uzbuđujuće.
U čemu je razlika? Ako dijete gurnemo zbog sebe, gurnut ćemo ga prejako. Ako ga gurnemo zbog njega samoga, gurnut ćemo ga taman dovoljno do razbije strah od aktivnosti u kojoj je zapelo.
“Potencijalne mogućnosti bilo kojeg djeteta nešto su najintrigantnije i poticajnije u cijelom stvorenju.” (Ray Lyman Wilbur)
Autor: Matej Čuljak, Psiholog mentor u Dječjem vrtiću Prečko
