Svako dijete prijelaz iz vrtića u školu doživljava na svoj način. Neka djeca imaju stariju braću i sestre pa znaju što ih očekuje. Takvi mi na razgovoru često kažu da ne žele u školu jer se mora puno učiti, dok su najstarija djeca u obitelji više uzbuđena jer ne znaju što očekivati, pa se vesele vidjeti neke starije prijatelje iz vrtića koji su već u školi. Ili kažu da jedva čekaju školu jer više ne žele ići na popodnevni odmor nakon ručka.
Ono što moramo odmah naglasiti je da se dijete priprema za školu od najranijeg djetinjstva. Kako? Što jednostavnije to bolje. Najbolje je kada imate vrijeme za razgovor s djecom, odgovarate na njihovih 1000 zašto, listate i prepričavate slikovnice, imenujete znamenitosti po gradu dok se vozite autom, igrate neku od raznih igara s riječima i slično.
Roditelj ima glavnu ulogu u pripremanju djeteta u školu, a vrtić često služi kao dodatna ispomoć kako bi djeca usvojila određene vještine koja potrebne za funkcioniranje u grupi djece.
Ova roditeljska odgovornost je često kamen spoticanja, jer danas roditelji više očekuju od vrtića nego od samih sebe, što dodatno može opterećivati odgojno-obrazovni proces. Stručni suradnici su cijelo vrijeme na raspolaganju kako odgojiteljima, tako i roditeljima, no često se naš rad dodatno intenzivira kada dijete uđe u predškolske godine.
Kako psiholog procjenjuje spremnost djeteta za školu?
Jedan od poslova predškolskog psihologa uključuje i procjenu razvojnog statusa djeteta u godini prije polaska u školu, popularno testiranje predškolaraca. Psiholog u dječjem vrtiću ima mogućnost praćenja djeteta od trenutka ulaska u odgojno - obrazovnu ustanovu, do polaska u školu.
Prateći dijete psiholog stječe uvid u to kako dijete uči, na koji način je povezano s odgojiteljima, kakve načine povezivanje s drugom djecom ima, kako regulira svoje emocije, kako vodi samostalnu brigu o sebi, kako se snalazi u vremenu i prostoru, kako barata olovkom, razumije li zadatke koji su mu ponuđeni, je li razvilo predvještine čitanja i pisanja, predmatematičke vještine, kako održava fokus i pažnju i slično.
Klasično psihološko testiranje baterijom testova je samo dio onoga što procjenjujem kao psiholog, jer dijete može više pokazati kada ga se promatra u odgojnoj skupini. Zato svaki put nakon završetka komentiram s odgojiteljima dobivene rezultate i skoro svaki put imamo isto mišljenje o djetetu. Ponekad kad za to bude potreba, zove se roditelje na razgovor kako bi im ukazali na određena ozbiljnija odstupanja od prosjeka druge djece unutar odgojne skupine.
Ono što me posebno zna smetati je kada roditelji samostalno odluče da dijete neće u školu već na početku pedagoške godine i ne žele da se djetetom radi program predškole.
U toj dobi dijete ima ogroman potencijal u samo par mjeseci ili tjedana uhvatiti korak s generacijom i zato mi bude žao da roditelj ne vidi taj drugi dio medalje! Dijete može biti za odgodu, ali može se i ove godine početi spremati da mu iduće bude još lakše. Roditelji ovdje možda nisu ni svjesni da njihova poruka da se dijete „ne sprema“ za školu može imati posljedice na samopouzdanje i suradničke odnose unutar odgojne skupine.
Roditeljska podrška osnažit će dijete i ojačati njegove kapacitete za svladavanje teškoća koje ga čekaju kroz cijeli život. Dijete ne možemo odgoditi od života, ali možemo ga od vrtićke dobi učiti da smo tu za njega, što god da se dogodi.
Trebaju li nam radni listići?
Posebno je zanimljivo da, kada djeca iz srednje odgojne skupine prelaze u stariju, roditeljima bude izuzetno bitno da se čim prije nabave radni listovi, jer u roditeljskim očima su oni pravo mjerilo pripremanja za školu. Kao da je sve do sada bila samo neozbiljna igra, kojoj u određenoj mjeri sada, kada su djeca u godini prije škole, treba doći kraj.
Tu ne možemo kriviti samo roditelje koji smatraju da je škola „prava“ obrazovna ustanova, već trebamo i mi koji radimo u vrtiću kontinuirano osvještavati roditelje da smo mi odgojno - obrazovna ustanova koja na svoj specifičan način gradi temelje kognitivnog, emocionalnog, socijalnog i tjelesnog razvoja.
Praćenje i vrednovanje dječjeg učenja u dječjem vrtiću i osnovnoj školi bitno se razlikuje.
U dječjem vrtiću se praćenje i dokumentiranje tumači kao proces kojem je svrha na afirmativan način poduprijeti učenje i razvoj svakog djeteta.
U školi pak praćenje ima funkciju vrednovanja, provjere postignuća i ocjenjivanje. Tu roditelji moraju biti posebno oprezni u smislu očekivanja od svoje djece. Zato savjetovanje roditelja u vrtiću može biti usmjereno na načine kako roditelji mogu kroz igru i prirodne situacije, na djetetu primjeren način, potaknuti razvoj određenog područja s ciljem da djetetu olakšaju polazak u školu.
Trebaju li vrtić i škola bolje surađivati?
Ovdje treba imati na umu da bi kvalitetnija i intenzivnija suradnja predškolskog i osnovnoškolskog sustava mogla dovesti do kvalitetnije pripreme djeteta u prelasku iz vrtića u školu.
U nekim europskim zemljama pokazala se kao izvrsna praksa u kojoj odgojitelj i učitelj rade zajedno u prvom, prijelaznom razredu osnovne škole. Nastava je organizirana tako da učenje i svladavanje gradiva više nalikuje projektnom pristupu, koji je sličan vrtiću. Ovo je samo jedan od primjera u kojima bi se jačom suradnjom vrtića i škole išlo na ruku djeci koja bi se lakše uhodala u osnovnoškolski program.
Na kraju, važno je zapamtiti da spremnost za školu nije utrka s vremenom niti usporedba s drugom djecom, nego proces u kojem svakom djetetu trebamo omogućiti da napreduje vlastitim tempom, uz podršku odraslih koji vjeruju u njegove mogućnosti. Cilj pripreme za školu nije samo da dijete bude spremno za prvi školski dan, nego da u školu krene s osjećajem sigurnosti, samopouzdanja i uvjerenjem da može učiti, rasti i svladavati nove izazove.
„Dijete ne pripremamo za školu tako što ga učimo da što prije bude učenik, nego tako što mu pomažemo da razvije sigurnost, znatiželju i povjerenje u vlastite mogućnosti.“
Matej Čuljak,
Psiholog mentor
