Polazak u osnovnu školu za većinu djece, a često i roditelja, je stresno iskustvo. Podrazumijeva promjenu identiteta djece jer od predškolaca (najstariji, najiskusniji, najspretniji…) u školi postaju tek prvašići (najmanji, najmlađi, najslabiji…). U dječjem vrtiću su (najčešće) imali slobodu kretanja, izbora aktivnosti i sadržaja učenja dok se u školi od njih očekuje sjedenje i mirovanje, uklapanje u zadane aktivnosti i ritam te ispunjavanje očekivanja odraslih. Mijenjaju se interpersonalni odnosi (razlike dostupnosti odgajatelja i učitelja) i načini komuniciranja te strategije učenja. Promjene se mogu tumačiti kao prilike za nove početke, prijateljstva, učenje i razvoj kompetencija, ali i kao strah od nepoznatog.
Pretpostavljene promjene i, moguće još više, nedovoljna informiranost o promjenama generira nesigurnost i strah. Prilagođavajući se zahtjevima škole odrasli pribjegavaju (intenzivnom) podučavanju, vježbama grafomotorike i radnim listama. Preferiraju se programi normativno usmjereni na spoznajna postignuća. Nalazi svjetskih istraživanja potvrđuju da djeca, uključena u takve predškolske programe, postižu bolje rezultate na normativnim procjenama spremnosti za školu. To je poglavito zamjetno kod djece iz obitelji nižeg socio-ekonomskog statusa koji u obiteljskom okruženju nemaju dostupne pojedine izvore znanja i/ili roditelji nisu usmjereni na podučavanje. No, temeljni problem je što se efekti takve pripreme za školu gube relativno brzo, najdalje u drugom razredu osnovne škole kada se traži analitički i konstruktivni pristup učenju.
Nalazi recentnih istraživanja upućuju zato na kvalitetu procesa prijelaza kao aktualne i akademski dugoročne dobrobiti djece. Prijelaz iz dječjeg vrtića u osnovnu školu tumači se kao vrijeme od prve informacije o novoj odgojno-obrazovnoj zajednici pa do redovitog pohađanja te ustanove. Kvalitetni postupci prijelaza potiču razvoj socio-emocionalnih kompetencija djece i jačaju otpornost na (potencijalno) stresne situacije. Usmjereni su na aktivno istraživačko i doživljajno učenje što potiče razvoj kompetencija. Umjesto mehaničkog zapamćivanja podataka i ispunjavanja zadataka, djeca uče kako učiti i izgrađuju afirmativne stavove prema učenju. Usmjerenost na jake strane pojedinca olakšava uspjeh, a početna postignuća mogu biti motivatori i doprinijeti kvaliteti kasnijih akademskih postignuća djece.
Kao najčešći, a najmanje učinkoviti postupak prijelaza izdvaja se jednokratan posjet školi. Iskustvo zajedničkog istraživačkog, poglavito obiteljskog, učenja ističe se kao značajan doprinos spremnosti djece za polazak u školu. Proces prijelaza podržava kontinuirano povezivanje stručnjaka u odgojno-obrazovnim ustanovama (dječjeg vrtića i osnovne škole) te zajedničke aktivnosti djece. Osobito korisnim pokazao se koncept starijeg prijatelja kao ishod umrežavanja djece.
Umjesto normativne procjene predlaže se praćenje i dokumentiranje dječjeg razvoja što može doprinijeti učiteljskom razumijevanju individualnih potencijala djece. Normativne procjene dječje zrelosti za školu potenciraju stvaranje granica između dječjeg vrtića i osnovne škole. Zahtjevi za mjerljiva postignuća i dosezanje zacrtanih razina psihofizičkog statusa može negativno utjecati na dječje samopoimanje, samopoštovanje i samopouzdanje. Procjene kojima se pribjegava pod krinkom uravnoteženog formiranja razreda, uz istodobno ne sagledavanje cjelovitog procesnog razvoja pojedinog djeteta i kontekstualnih uvjeta odrastanja, ne pridonose objektivnosti procjene.
Nalazi recentnih istraživanja upućuju na potrebu redovite informiranosti roditelja te uključivanje roditelja u dokumentiranje dječjeg razvoja. Informiranje bi trebalo biti redovito tijekom dužeg vremenskog perioda (kako bi se razvilo povjerenje) te afirmativno usmjereno na jačanje potencijala djece. Moguće poteškoće su negativan stav odgajatelja i učitelja prema uključivanju roditelja u praćenje razvoja djece jer se boje njihove reakcije.
Kao jedan od problema procesa prijelaza ističe se preveliku usmjerenost na ispunjavanje očekivanja škole i razvoj kognitivnih vještina, a zanemarivanje socio-emocionalnih kompetencija. Zanemarivanje emocionalne dobrobiti djece može smanjiti motiviranost djece za učenje, povećati probleme ponašanja i interpersonalnih odnosa. Povećava se zabrinutost (kao subjektivna procjena pojedinca) što potencira agresivna ponašanja ili povlačenje te narušava sposobnost učenja.
Obiteljska i institucionalna kultura (kao način života, vrijednosnih orijentacija, normi i ponašanja te komunikacije kao operativne razine odnosa) često se razlikuju. To otežava kvalitetno uključivanje djece u formalni odgojno-obrazovni sustav. Odgojno-obrazovne institucije najčešće očekuju od djece /učenika i obitelji prihvaćanje vrijednosnih orijentacija, socijalnih normi i oblika ponašanja, a izostaje prilagodba ustanova djeci. Studije prilagodbe djece na institucije ukazuju na značajnost socijalizacije i kulturološkog povezivanja zajednica: obitelji, dječjeg vrtića i osnovne škole. Istodobno je opravdano postaviti pitanje mogućnosti prilagodne odgojno-obrazovne ustanove djeci.
Istraživanja prijelaza i početnih ishoda djece pokazala su da:
- dječja slika o sebi umnogome zavisi od početnih postignuća te se odražava na dugoročne ishode
- polaskom u školu djeca preslikavaju osobna rana iskustva, stavove i načine razumijevanja socijalnih situacija
- djeca koja su doživjela neugodna iskustva i početni neuspjeh kao i djeca iz socijalno depriviranih obitelji vjerojatno će imati poteškoće tijekom školovanja i kasnije tijekom odrastanja
- djeca koja dolaze iz sredina koje imaju slične obrasce ponašanja i očekivanja vjerojatno će lakše doživjeti prijelaz
Pripremu djece za polazak u osnovnu školu opravdano je zato organizirati kao sustavan proces usmjeren na jačanje dječjeg samopouzdanja i samopoštovanja, razvoja socio-emocionalnih kompetencija i učenja novih strategija učenja. Dječji razvoj je potrebno poticati, pratiti i dokumentirati. Poznavanje razvojnog konteksta omogućava bolje razumijevanje individualnih potencijala djece i prilagodbu odgojno-obrazovnog procesa djeci. Umrežavanje djece iz dječjeg vrtića i osnovne škole omogućava prijenos pozitivnog i afirmativnog iskustva. Uspjeh pretpostavlja suradnju svih dionika procesa u pravcu razvoja jednakopravnog partnerstvu.
Autorica: doc. dr. sc. Ivana Višković
Izvor: OMEP.hr
