U razgovoru o teškoćama senzorne integracije odgojiteljice-savjetnice Sanje Sharairi i certificirane pedagoginje senzorne integracije Martine Trnke, osnivačice i vlasnice Kabineta za razvojnu podršku Puteljak, otvorena su brojna važna pitanja o izazovima s kojima se suočavaju djeca s teškoćama senzorne integracije. Njihov stručni i iskreni dijalog ponudio je dragocjene uvide i konkretne smjernice za prepoznavanje i podršku djeci u svakodnevnom odgojno-obrazovnom radu.
Ovim edukativnim videom zaključen je treći, ujedno i posljednji modul ovogodišnje MliječniZub Online pedagoške akademije, čime je zaokružena još jedna edukativna cjelina posvećena unaprjeđenju prakse i stručnog usavršavanja u ranom i predškolskom odgoju.
Senzorna integracija kao jedinstvena razvojna potreba
Djeca s teškoćama senzorne integracije imaju drugačiji živčani sustav – svijet doživljavaju intenzivnije, reagiraju drugačije i trebaju podršku kako bi mogli funkcionirati u vrtićkoj grupi. Martina Trnka naglašava kako danas znamo da senzorna integracija ne mora biti popratni dio dijagnoze poput autizma ili ADHD-a, već sama po sebi može biti specifičnost – jedan od oblika neurodivergentnosti.
Roditelji su često ti koji prvi osjete da je „nešto drugačije“, no prihvaćanje da dijete treba stručnu podršku je proces, emocionalno zahtjevan i dugotrajan. Ukoliko odgojitelj prvi primijeti da dijete otežano funkcionira u grupi, dužan je o tome obavijestiti roditelje, uzevši u obzir da su ovakve teme visoko osjetljive.
Najvažnije je da roditelji osjete kako je njihovo dijete prihvaćeno. Martina Trnka
Kada se odgojitelj obraća roditelju preporuka je govoriti činjenično, bez interpretacija i pri tom zadržati toplinu, razumijevanje i podršku.
Kompetencije odgojitelja: toplina je važna, ali nije dovoljna
Odgojitelji često nisu dovoljno pripremljeni ni educirani za rad s djecom s teškoćama senzorne integracije, a sustav im ne pruža uvijek adekvatnu podršku. No, motivacija, empatija i spremnost na kontinuirano učenje mogu nadoknaditi puno toga. Edukacije su danas dostupne online, a najvažnije je – imati volju.
Za djecu koja su senzorno preopterećena, bitno je omogućiti umirujuće podražaje – kutak s mekanim materijalima, kinetički pijesak, slušalice za buku, platnene ljuljačke, proprioceptivna pomagala poput težinskih dekica. Ne radi se o luksuzu, nego o osnovnoj podršci koja djetetu omogućava da se osjeća sigurno, smireno i spremno za učenje.
Iako inkluzija ostaje vrijednosni ideal, važno je znati kada je za dijete najbolje da bude u manjoj skupini ili u posebnom programu. Ako dijete svakodnevno doživljava senzornu preopterećenost i ne uspijeva se regulirati, tada okruženje prestaje biti podržavajuće. Djetetova dobrobit mora biti na prvom mjestu.
Poruka za kraj
Ne bojte se pokušavati nove stvari. Edukacija ne prestaje diplomom, empatija ne ovisi o funkciji, a inkluzija počinje tamo gdje netko osjeti da je prihvaćen.
Djeca s teškoćama senzorne integracije trebaju isto što i sva druga djeca – pravo na izbor, na izražavanje, na igru i na mir.
