Djeca ne uče samo iz aktivnosti koje za njih planiramo. Uče iz prostora koji im nudimo, načina na koji ih slušamo, pogleda koji im upućujemo, očekivanja koja imamo od njih i odnosa koje svakodnevno živimo. Upravo te nevidljive poruke čine skriveni kurikulum - jedan od najsnažnijih, a često najmanje osviještenih dijelova odgojno-obrazovnog rada.
Odgojitelji svakodnevno planiraju aktivnosti, uređuju prostor, biraju materijale i promišljaju razvojne ciljeve. No paralelno s tim vidljivim kurikulumom postoji još jedan, mnogo manje očit sloj odgoja. To je skriveni kurikulum - sve ono što djeca u vrtiću uče, iako ih tome nismo namjeravali poučiti.
Skriveni kurikulum čine nenapisane norme, vrijednosti, odnosi moći i očekivanja koja se prenose organizacijom vremena i prostora, odnosima među ljudima, načinom komunikacije i emocionalnom klimom ustanove.
Zato se može dogoditi da vrtić deklarativno snažno zagovara dječju autonomiju, a da je svakodnevni život organiziran tako da odrasli odlučuju gdje će se djeca kretati, kada će jesti, kada prekinuti igru i koje materijale smiju koristiti. Upravo u raskoraku između onoga što govorimo da zastupamo i onoga što djeca stvarno žive skriveni kurikulum postaje najvidljiviji.
Prostor nije kulisa - on govori što mislimo o djetetu
Najočitija dimenzija skrivenog kurikuluma jest prostorno-materijalno okruženje i zato ga suvremena pedagogija često opisuje kao „trećeg odgojitelja“. Dobro organizirano okruženje ne treba mnogo zabrana i verbalnih uputa. Ono samo poziva na djelovanje, istraživanje, suradnju i rješavanje problema. Otvoreni i raznovrsni materijali pritom imaju posebnu vrijednost jer djeci ne propisuju jedan „točan“ način korištenja - omogućuju im postavljanje hipoteza, eksperimentiranje i pronalaženje vlastitih rješenja. Zato, kada želimo promijeniti ponašanje djece, prvo trebamo promijeniti - okruženje!
Najglasnije poruke ponekad šaljemo kada šutimo
Skriveni kurikulum ne živi samo u prostoru. Prisutan je i u načinu na koji gledamo dijete, tonu kojim mu se obraćamo, položaju našeg tijela, izrazu lica i spremnosti da reagiramo na njegove pokušaje komunikacije. Dijete vrlo rano prepoznaje emocionalnu prisutnost ili odsutnost odrasle osobe. Kada ga ignoriramo, okrećemo mu leđa ili ne reagiramo na njegov pokušaj uspostavljanja kontakta, i tada komuniciramo. Važan dio „tihe pedagogije“ jest i način na koji slušamo, a istinsko slušanje zahtijeva strpljenje - djetetu treba omogućiti da bude autor vlastitih misli i dati mu vrijeme potrebno da ih izrazi.
Jesmo li doista jednaki prema svakom djetetu?
Jedno od najzahtjevnijih pitanja profesionalne prakse odnosi se na implicitne pristranosti. Možemo iskreno vjerovati u ravnopravnost i inkluziju, a istodobno nesvjesno imati različita očekivanja od dječaka i djevojčica, djece različitog temperamenta, kulturnog podrijetla ili socioekonomskog statusa. Pohvaljujemo li dječaka zbog složene konstrukcije, a djevojčicu zbog lijepe haljine? Očekujemo li od dječaka više fizičke aktivnosti, a djevojčice češće usmjeravamo prema brizi za druge? Male, svakodnevne poruke s vremenom mogu oblikovati granice onoga što dijete smatra mogućim.
Kako osvijestiti ono što ne vidimo?
Ako su implicitne poruke nesvjesne, postavlja se logično pitanje: kako ih uopće možemo mijenjati? Prvi korak nije težnja tome da postanemo „savršeni“ i potpuno nepristrani odgojitelji. Prvi korak je spremnost da vlastitu praksu promatramo kritički i znatiželjno. U tome posebno pomaže refleksivna praksa: razmišljanje o vlastitim postupcima tijekom rada i nakon njega. Važnu ulogu imaju razgovori s kolegama i kritičkim prijateljima, ali i pedagoška dokumentacija.
Kvalitetu odgojno-obrazovnog rada ne određuju samo dobro osmišljene aktivnosti, stručni programi i zapisani ciljevi. Jednako je važno kako izgleda stvarni život djeteta u vrtiću. Ima li pravo na vlastitu ideju? Smije li istraživati? Je li njegova emocija prihvaćena? Čuje li se njegov glas? Osjeća li da odrasli vjeruju u njegove sposobnosti? Ima li jednake prilike kao druga djeca?
Skriveni kurikulum ne možemo potpuno ukloniti, ali možemo ga učiniti manje skrivenim. Upravo spremnost odgojitelja da preispituje vlastite postupke, uvjerenja i automatske reakcije predstavlja jedan od najvažnijih koraka prema autentičnoj, pravednoj i djetetu usmjerenoj odgojno-obrazovnoj praksi.
Za one koji žele znati više - RiznicaZnanja
Navedeno predavanje dostupno je članovima RizniceZnanja u okviru modula "Snaga implicitne pedagogije". Vjerujemo da znanje treba biti dostupno svima i baš zato RiznicaZnanja vam omogućava cjelogodišnji kontinuirani neograničen pristup kvalitetnim i stručnim edukativnim RPOO sadržajima
Što uključuje članstvo u RizniciZnanja u pedagoškoj godini 2026/27?
- 21 stručni edukativni modul
- 180 sati edukativnog programa
- 85 tematskih predavanja i panel razgovora s predavačima
- 70 stručnih predavača - profesora, autora, praktičara
- 15 interaktivnih Zoom predavanja uživo
- prezentacije uz predavanja + dodatni radni materijali
Kako postati član RizniceZnanja?
- sve informacije o RizniciZnanja možete pronaći OVDJE
- imate dodatnih pitanja - pošaljite UPIT
- uvijek smo dostupni i putem maila - javite nam se na info@mlijecnizub.hr
