U svakodnevnom radu s djecom lako je upasti u zamku želje da im olakšamo put. Zašto? Zato što mi odrasli vidimo u kojem smjeru se dijete može još razvijati, uz kakav veći poticaj. Kada dijete zapne, kada mu nešto ne ide, kada pokazuje frustraciju ili nesigurnost – prirodno je da želimo uskočiti i pomoći. No, upravo tu leži jedna od najvažnijih lekcija odgoja i obrazovanja: ne treba svaku “kukuljicu” otvoriti prije vremena.
Djeca su poput leptira u procesu nastajanja.
Svako dijete nosi u sebi potencijal, ali i vlastiti ritam razvoja.
Na odgojiteljima i roditeljima je upravo tu najveća borba – pomoći djetetu da nešto brže usvoji nasuprot muke i truda kojima dijete samo dolazi do željenog cilja. Baš kao što leptir mora proći kroz napor izlaska iz kukuljice kako bi ojačao svoja krila, tako i dijete treba proći kroz određene izazove kako bi razvilo svoje sposobnosti, samopouzdanje i unutarnju snagu. Jer kasnije u životu će mu upravo ove karakteristike determinirati kvalitetu života i opće zadovoljstvo ostvarenosti života.
Uloga odgojitelja nije u tome da ukloni sve prepreke, nego da prepozna kada treba stati – i dopustiti djetetu da pokuša samo bez obzira na veliku želju odgojitelja da dijete akcelerira.
Poštivanje individualnog ritma
Ne postoji univerzalni tempo razvoja. Neka djeca u dobi do druge godine usvoje trening toaleta, neka tek u kasnoj trećoj godini. Neka djeca ranije progovore, neka kasnije. Neka brzo usvajaju socijalne vještine, dok se druga povlače i trebaju više vremena da se otvore. U odgojnom radu važno je ne uspoređivati djecu, već promatrati svako dijete kao jedinstvenu osobu s vlastitim putem.
Naravno da nam i brojnost djece u odgojno-obrazovnoj skupini diktira koliko se kojem djetetu možemo posvetiti, no upravo u tim situacijama se vidi koliko odgojitelj poznaje svoju skupinu. Jer s godinama je naučio koliko, kako i na koji način „pogurati“ pojedino dijete. Zato svako dijete ima svoj vlastiti razvojni put, a odgojitelj kao „sjena“ prati, ohrabruje, bodri i tješi tijekom odgojnog procesa.
Kada odgojitelj poštuje taj ritam, šalje snažnu poruku: “Vidim te. Prihvaćam te takvog kakav jesi.”
Pomoć ili oduzimanje prilike?
Postoji tanka granica između pomoći i oduzimanja prilike za rast. Kada prebrzo interveniramo – rješavamo zadatke umjesto djeteta, govorimo umjesto njega ili donosimo odluke umjesto njega – zapravo mu uskraćujemo iskustvo koje je ključno za razvoj.
Dijete kroz pokušaj i pogrešku uči:
- kako se nositi s frustracijom
- kako tražiti rješenja
- kako vjerovati vlastitim sposobnostima
Odgojitelj tada postaje podrška, a ne zamjena za djetetovo iskustvo. Dijete može osjetiti sreću i zadovoljstvo što smo mu pomogli riješiti zadatak, no dugoročno će biti zadovoljnije ako samo nađe način kako uspješno riješiti zadatak, bez obzira na muku i teškoće s kojima se suočavalo.
Autentičnost svakog djeteta
Svako dijete nosi svoju jedinstvenu kombinaciju snaga, izazova, radosti i briga. Upravo taj autentični dio čini ga onim što jest. Kada odgojitelj pristupa djetetu s poštovanjem prema toj jedinstvenosti, stvara prostor u kojem dijete može slobodno rasti i osjećati se sigurno i prihvaćeno.
To znači:
- prihvatiti emocije djeteta bez osuđivanja
- ne forsirati razvojne korake prije nego što je dijete spremno
- prepoznati i poticati ono u čemu dijete već pokazuje snagu
Odgojitelj nije onaj koji “vuče” dijete kroz razvoj, nego onaj koji hoda uz njega. Ponekad je to korak iza – kako bi dijete imalo prostor da istražuje. Ponekad je to korak uz – kako bi dijete osjetilo sigurnost. A ponekad je to korak ispred – kao model i inspiracija.
Ali nikada nije onaj koji nosi dijete umjesto da ono nauči hodati.
Zaključak
Baš kao što leptir ne može poletjeti ako mu prerano otvorimo kukuljicu, tako ni dijete ne može razviti svoje pune potencijale ako mu oduzmemo priliku da raste kroz vlastito iskustvo.
Poteškoće nisu prepreke koje treba ukloniti pod svaku cijenu – one su dio procesa sazrijevanja.
Zato je najveća snaga odgojitelja u strpljenju, povjerenju i vjeri u dijete. Kada djetetu damo vrijeme, kada mu vjerujemo, kada ga ne uspoređujemo i ne požurujemo, šaljemo mu snažnu poruku: „Vjerujem u tebe. Vjerujem da možeš.“
Na kraju, naš cilj nije da dijete što prije „izađe iz kukuljice“, nego da, kada izađe — bude spremno letjeti.
„Nikada nemoj pomoći djetetu u zadatku za koji osjeća da ga može samo izvršiti.“ (Maria Montessori)
Matej Čuljak
Psiholog mentor
