Zapošljavanje njegovatelja, odnosno pomoćnih radnika za njegu, skrb i pratnju u zagrebačkim dječjim vrtićima uvedeno je 2008. godine, kada je na snagu stupio važeći Državni pedagoški standard predškolskog odgoja i naobrazbe.
Standard je zakonski propisao ovo radno mjesto kako bi se pružila potpora u odgojno-obrazovnim skupinama primarno kao pomoć odgojiteljima u jasličkim grupama zbog velikog broja prisutne djece te u skupinama koje integriraju djecu s teškoćama u razvoju.
Iako radno mjesto postoji od 2008. godine, val masovnijeg zapošljavanja njegovatelja i pomoćnog osoblja u vrtićima Grada Zagreba dogodio se unutar protekle tri do četiri godine.
Jedan od najvećih razloga je bio veliki pritisak na upise, otvaranja novih vrtićkih kapaciteta i kronični nedostatak kvalificiranih odgojitelja.
Po meni je ideja zapošljavanja trećih (ili dodatnih) odgojitelja bila puno logičnija iz pozicije struke, no u praksi je to uglavnom izgledalo tako da se odgojnoj skupini koja ima trećeg odgojitelja isti uzima kada u nekoj od drugih odgojnih skupina nedostaje matični odgojitelj.
To nije problem ako se događa povremeno, ali uslijed nedostatka odgojitelja i dužih bolovanja, situacija u praksi je zahtijevala neko dugotrajnije rješenje.
Tako se priča o njegovateljima aktualizirala i doživjela puni procvat, jer su se unutar vrtića često na ta radna mjesta javljale osobe koje već rade u vrtiću, na pozicijama spremačica ili tehničkog osoblja.
Mada se ovako na prvu može činiti nekome čudno, ali u praksi sam se osvjedočio da su neke njegovateljice pokazale veliku razinu topline, brige i nježnosti, mada im se često spočitava nedostatak znanja.
No boravkom u odgojnoj skupini, lako se vidi kako njegovateljice koje su u životnoj dobi da bi mogle djeci biti bake, imaju izrazito dobar odnos s djecom, koji se niti malo ne kosi s odnosom odgojitelja prema djeci.
Situacija je dosta slična onoj životnoj, kada u istoj obitelji žive tri generacije. Dok roditelji odgajaju djecu (kao u našem slučaju odgojitelji), djedovi i bake (u našem slučaju njegovateljice) uvelike doprinose emocionalnom razvoju djece – da se djeca osjećaju voljeno, prihvaćeno, maženo, pogotovo u situacijama presvlačenja pelena, hranjenja i uspavljivanja.
Upravo ta kombinacija znanja, iskustva, brige i nježnosti jako dobro djeluje na djecu u jaslicama kada trebaju proći kroz prilagodbu.
Najčešći izazovi u radu njegovatelja
Problem s kojim se susreću njegovatelji je postavljanje granica i poticanje samostalnosti, jer od kad djeca uđu u vrtić, njegovatelji su naučeni raditi sve umjesto njih (opet slično kao djedovi i bake). Još jedan od problema je i komunikacija na relaciji njegovatelj – odgojitelj u kojoj se njegovatelji često osjećaju potkapacitirano, odnosno ne znaju pristupiti situacijama s kojima se susreću na primjeren način.
Jedna od njih je fizička agresija među djecom, posebno ugrizi. Odgojitelj pazi na osjećaje djece u ovoj situaciji i na razvoj slike o sebi, dok su njegovatelji uglavnom skloni „pošpotati“ dijete, što je velika razlika u pristupu.
Odgojitelj uz pružanje utjehe pomaže drugom djetetu da se u ovakvim i sličnim situacijama nauči zauzimati za sebe, dok njegovatelj djetetu pruži utjehu i smiri ga, ali staje na tome. Još jedan od problema na koje mogu naići njegovatelji je dužina izrečene upute djeci koja često svojom dužinom, odnosno brojem riječi, nije prilagođena dobi djeteta.
Što s djecom s teškoćama u razvoju?
U situacijama kada su njegovatelji dodatne osobe za rad s djecom s teškoćama u razvoju, problem postaje još izraženiji jer se radi o specifičnoj djeci. Njegovatelji često ne znaju na koji način poticati dijete, što kod djece dovodi do povećane frustracije.
Odgojitelji će tu bolje procijeniti do koje mjere inzistirati na držanju granica i usmjeravanju ponašanja, jer razvojno znaju kako bi dijete te dobi trebalo i moglo, dok njegovatelji gledaju prosjek djece unutar grupe po dobi i nemaju znanja koja bi trebalo prilagođavati svakom djetetu s teškoćama.
Znanje o prosječnom psihološkom razvoju nam tu služi čisto kao okvir unutar kojeg prilagođavamo svoja očekivanja i pokušavamo tim znanjima iz djeteta s teškoćama izvući najbolje što možemo.
Sve ovo nas vodi ka tome da će u budućnosti i njegovatelji morati imati određenu edukaciju, kako bi se što bolje pripremili za rad s djecom.
Na taj način bi i oni bili sigurniji u ispravnost svojih postupaka, a ostvarili bi i bolju suradnju s matičnim odgojiteljem jer bi lakše planirali aktivnosti na razini odgojne skupine.
Njegovatelji možda nisu spasili vrtiće, ali su pokazali koliko toplina i ljudska prisutnost znače djetetu. Da bi briga postala kvalitetna podrška razvoju, potrebno ju je povezati sa stručnim znanjem i suradnjom s odgojiteljima, što je sigurno vid suradnje koji će ići na dobrobit sve djece u kolektivu.
„Dijete ne raste zahvaljujući onome što činimo umjesto njega, nego onome što mu omogućujemo da nauči učiniti samo.“
Matej Čuljak, psiholog mentor
Sara Vukelić, odgojitelj
