Od „sustava zatvorenih vrata” 80-ih do suvremenog djeteta
Kada sam prije četrdesetak godina kretao u vrtić, puno toga bilo je drugačije. Kao tadašnje dijete prolazio sam kroz niz stvari za koje danas, kao osoba, roditelj i stručna osoba – odgojitelj, znam da jednostavno ne bi smjele naći svoje mjesto u radu stručnog osoblja s djecom. Primjerice, rečenice kao: Pojedi do kraja!, Nema biranja., Slušaj i šuti!, Radi što ti se kaže!, Spavaj i ne miči se!... Strašno, ha?
No, ima jedna mala stvar; vrag je u detalju, kako bi rekli neki kolege. Naime, nitko tako nije radio na svoju ruku, nego je sustav naprosto bio takav. Između ostalog, to se zvalo „Sustav zatvorenih vrata.” Roditelj je doveo dijete do vrata vrtića ili sobe dnevnog boravka, predao dijete kao na traci i to je bilo to. Dalje nije imao pravo prigovora, zamolbe ili ikakvog oblika uplitanja u rad stručnog osoblja.
Slično je, sjećam se, bilo i u školi. Prije mog vremena, pričaju stariji, „učitelj je bio pojam”, iako je dijelio packe ravnalom, slao učenike i učenice u kut i slično. U njegove odluke, provedbu „zakona” i stručnost nije se smjelo ni pomisliti uplitati. Obiteljski život i način života bili su vezani za dom, a odgojno-obrazovni sustav bio je (ne)milosrdan čin države ili lokalne samouprave koji su djeca voljko (ne) prihvaćala, da ne kažem – dobrim dijelom i pretrpjela do neke starije dobi.
No, takav je bio sustav – službeno propisan i neslužbeno prihvaćen od strane cijeloga društva na našim područjima.
Glas djeteta i povratak u radionicu
Danas je stvar malo drugačija.
Kada sam počinjao raditi u dječjem vrtiću po završetku studija, sve mi se činilo nekako udaljeno od one prije opisane slike vrtića. Odjednom – djeca su, baš kako smo i učili, imala pravo odlučivati što će se, gdje, s kime i kako igrati. Imala su pravo pokazati zadovoljstvo nekim projektom, pripremljenom didaktikom ili čak nezadovoljstvo pripremljenim.
Mi odgojitelji dobili smo vrijednu povratnu informaciju: „Nazad u radionu“ doraditi aktivnosti.
Činilo se jednostavnim, a onda smo počeli brojati kvadrate.
Standardi na papiru i realnost prostora (DPS)
Iako su procesi bili poboljšani, neke stvari otišle su unazad. Naglasak je stavljen na dobrobit djeteta, u konačnici kao člana društva, na ekološku osviještenost, na poticanje promišljanja o dobru i zlu – prihvaćanju i odabiranju društveno prihvatljivog ponašanja u inim situacijama. Sve je to lijepo i odgovara slici suvremenog odgoja za bolje sutra već danas.
Što je onda otišlo unazad? Vraćam se u 1980-e godine prošlog stoljeća još jednom i moje preživljavanje u vrtiću. Naime, sjećam se da su sobe bile velike, prostrane, baš si imao dojam da si u nekoj posebnoj dvorani, posebnom mjestu…
Povratak u sadašnjicu. Neke nove uredbe i norme „kvadrature po glavi djeteta” donijele su to da se vrtić sveo, tehnički gledajući još jednom, na tehničke norme: koliko metara po djetetu? Pa se toliko i natrpavalo ili, bolje rečeno – pretrpavalo prostorije.
DPS u brojkama
Da ovdje ne ostane sve na mojoj uspomeni i dojmu, vrijedi jasno reći što zapravo piše u Državnom pedagoškom standardu:
- Za sobu dnevnog boravka jasličke dobi propisano je 5 m² po djetetu.
- Za prostor dnevnog boravka vrtićke dobi propisano je 3 m² po djetetu
Broj djece u redovitoj skupini određuje se prema dobi:
- 6–12 mjeseci: najviše 5 djece
- 13–18 mjeseci: najviše 8 djece
- 19–24 mjeseca: najviše 12 djece
- 3. godina: najviše 14 djece
- 4. godina: najviše 18 djece
- 5. godina: najviše 20 djece
- 6. godina: najviše 23 djece
- 7. godina do polaska u školu: najviše 25 djece
(Za mješovite skupine postoje zasebni maksimumi)
Dakle, nije problem u tome što postoje standardi. Problem nastaje kada standard na papiru postane zamjena za čovjeka koji taj standard treba provesti u život.
Sobe prepolovljene, a čovjek ostaje jedan
Prije niti deset godina u vrtićke skupine je „pod normalno“ bilo upisivano 30 djece, od čega ih je 28–29 svakodnevno i dolazilo. Djece s teškoćama u skupinama „kao” da nije bilo, iako nam je svima jasnije da je, ponovo sustav bio takav, pomalo trom ili popustljiv pa, osim većih, jasno uočljivih odstupanja u ponašanju djece, nije bilo razloga za „etiketiranje djece”.
Sobe su prepolovljene, a broj djece je porastao. To je bilo održivo dokle god su neke generacije mogle to podnositi. Dokle god „još” nije narastao broj ozljeda zbog nemogućnosti jedne odgojiteljice ili odgojitelja da vidi svu djecu u pokretu odjednom zbog spomenute brojke od 30 djece u sobičku.
Netko je to prihvatio, netko ne… Negdje se „gledalo kroz prste” i pogodovalo nekome, a negdje se slijepo slijedilo slovo na papiru. Činilo se da je bolje, lakše. Mislili smo: napokon ćemo se moći posvetiti djeci kako treba. Napokon se uvođenjem standarda poštuje struka i stručnost odgojitelja – akademskih građana Republike Hrvatske koji podižu novi naraštaj naroda…
Zaboravljeni temelji: Zidovi ne odgajaju
Ipak, nešto smo usput zaboravili – osnovu, bazu. Zaboravili smo na to da vrtić kao prvu, odnosno – usudio bih se reći – nultu stepenicu vertikale odgojno-obrazovnog sustava naše zemlje ne održavaju stupovi od betona. Kako sam rekao u kraćem obraćanju u programu jedne televizije prije nekoliko godina, prilikom prosvjeda odgojno-obrazovnih djelatnika: „Gradit će se zidovi, a zidovi ne odgajaju.”
Zaboravili smo činjenicu da je odgojitelj djece deficitarno zvanje u Republici Hrvatskoj, da svake godine nema dovoljno ljudi koji se odlučuju raditi ovaj predivan i plemenit poziv, ali i težak i odgovoran posao.
Tko bi ih mogao suditi? Bez uvrede ljudima koji čiste ulice i održavaju higijenu naših parkova, kontejnera i inog – svaki čovjek trebao bi primati plaću u skladu s težinom posla, ali i društvenom odgovornošću. Pa nije li odgovornost ljudi koji podižu buduće naraštaje ipak malo „veća” ili, ako ne uspoređujem, jednostavno – velika? Nije li nam važno tko i kako odgaja našu djecu? Ili, ako hoćete toliko prizemno i pouličeno – nije li nam važno tko nam „čuva” djecu?
Nisam volio taj termin nikako sve dok nisam postao roditelj. Svaki put sam kao takav shvatio da mi je prva potreba i želja da mi dijete u vrtiću ostaje s osobom kojoj vjeruje, kojoj vjerujem, kojoj kao obitelj vjerujemo i koja je kao produžetak naše obitelji, odnosno obiteljskog života. A to je „teta”, odnosno odgojiteljica. Dvije čak.
Stvarnost u jaslicama i pojava nestručnih zamjena
U jaslicama je uvijek bilo donekle „teže”. Dvoje odgojitelja rade u skupini – na papiru. U stvarnosti, jedno radi u jutarnjoj smjeni, a drugo poslijepodne. Zajedno rade možda okvirno sat vremena tijekom preklapanja smjena.
Tako jedna „teta” premata dvoje djece i preko stakla – ako ga ima – gleda kako ostalo 10–15 djece jedvahodača, nespretluk-puzača prelazi po sobi u kaotičnom baby-prometu te u nadi koja umire posljednja kaže: „Valjda će sve biti dobro.”
Većinu puta bude; malo sreća, više dragi Bog. Velikim dijelom i stručnost te oko sokolovo stručnog osoblja, odgojitelja. Nije bitno ima li kasnije okršaja na raznim relacijama i kolosijecima: roditelj - odgojitelj, odgojitelj - odgojitelj, ravnatelj - odgojitelj, tim sustručnjaka - odgojitelj, gradski ured za obrazovanje - odgojitelj.
Taj odgojitelj ili odgojiteljica odlazi kući, svojoj obitelji i privatnom životu, izmoren. Ne od posla i odgovornosti onoga što on na papiru nosi, već zbog stvari kojima nije mjesto u radu s djecom. Zbog prihvaćenog svakodnevnog stresa. Osjećaja da moraš biti svemoćan i imati barem osam ruku kao hobotnica kada te ni ove dvije više ne služe zbog umora, artritisa i svih ljepota koje dolaze usput „s rokom službe”.
„Pa tko će raditi?”
U jednom trenutku se nešto promijenilo. Prije nekoliko godina, na mala vrata, u vrtiće su ušle osobe koje su oslovljene kao „nestručne zamjene”.
Idemo odmah razjasniti nešto: APSOLUTNO pozdravljam da osobe kojima nije mrsko raditi u okruženju s djecom, pelenama, povraćotinama, virusima i bakterijama, ali uz pjesmu, smijeh i igru, stvarno dođu k nama u dječje vrtiće kao ispomoć. Par očiju, ruku i nogu koje će pomoći odgojitelju da ostvari odgojno-obrazovne procese, da kurikulum zaživi kako treba, da misija i vizija vrtića ne ostanu „slovo na papiru”.
Zaista je postalo lakše. A onda…
Prebacivanje odgovornosti i zakonski okvir
Onda se dogodilo ono što sam ranije rekao – zaboravili smo da odgojitelja više nema. Ne želim zvučati pesimistično. No, je li moguće da je mogućnost nestručne zamjene, zamišljena kao odgovor na stvarni problem nedostatka kadra, s vremenom počela izgledati kao rješenje samog nedostatka kadra?
Danas vrijedi biti vrlo precizan: izmjene Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju iz 2022. godine propisuju da, ako se na natječaj ne javi osoba koja ispunjava standardne uvjete za odgojitelja, posao mogu preuzeti određene osobe s učiteljskim studijem i dodatnim kompetencijama, uz propisane uvjete. Osoba bez tih kompetencija može raditi kao nestručna osoba, ali kao jedan od dvaju odgojitelja i uz odgojitelja koji ima odgovarajuću kvalifikaciju. Dakle, zakon ne govori da „bilo tko” može jednostavno postati odgojitelj.
No, što se događa kada privremena mjera postane svakodnevica? Prve godine došle su jasne smjernice tko što radi i tko što ne radi i ne smije raditi. A onda su u manjim sredinama ili vrtićima uslijedila bolovanja. Odjednom se nametnulo pitanje: „Pa tko će raditi?” A odgovor kao da se tiho, ali jako nametljivo nametnuo sam od sebe: „Pa imate čovjeka.”
Primjeri iz prakse: Izvješća koja govore sve
Ovo nije samo moja priča iz hodnika vrtića. Postoje i vrlo konkretni zapisani primjeri.
Dječji vrtić Bambi u Novom Marofu u svojim godišnjim izvješćima navodi da se tijekom cijele pedagoške godine 2022./2023. na natječaj za radno mjesto odgojitelja nije javio nijedan odgojitelj pa je zaposlena nestručna osoba na poslovima odgojitelja. Istovjetna se formulacija pojavljuje i u izvješću za 2023./2024. godinu.
U Dječjem vrtiću Zvirek za pedagošku godinu 2022./2023. navodi se da se na natječaje za dva radna mjesta nije javio nijedan odgojitelj ranog i predškolskog odgoja. Zaposlene su učiteljica razredne nastave i nestručna zamjena, a nakon isteka ugovora nestručne zamjene i izostanka novih prijava, vrtić je jedno vrijeme organizirao rad s jednom odgojiteljicom manje, uz uključivanje ravnateljice i stručne suradnice u neposredni rad s djecom.
Dakle, problem nije izmišljen, on postoji. I baš zato ga treba rješavati.
„Voli djecu” nije stručna kvalifikacija
Bilo je roditelja koji su rekli: „Napokon mogu u miru na posao, ova nova teta je ok.”, bez upita tko je to, kakve su kvalifikacije te osobe i slično. No, razmislite malo:
Bi li dali nekoj nasmijanoj osobi auto na popravak samo zato što nosi odijelo automehaničara, koje možete nabaviti u nekoj online trgovini za maškare za tek desetak eura? Bi li dopustili da vam oca ili majku operira osoba u bijelom sa stetoskopom oko vrata samo zbog izgleda i jer se, igrom slučaja, ista našla u operacijskoj sali?
Ne? Pa zašto onda itko igdje misli da je dobra ideja da s djecom osam do deset sati dnevno ostaje osoba čija je najveća kvalifikacija za biti u istoj sobi s djecom: „Jer voli djecu”?
Šalu na stranu. Pomoćno osoblje, nestručne zamjene, njegovatelji – DA. Imamo predivne osobe koje nam puno pomažu da napokon možemo raditi, da djeca mogu u konačnici prodisati. To su vrijedni radnici i sudionici naših procesa i njihov rad treba cijeniti. No, pomoć nije isto što i stručnost. Jedno ne smije pojesti drugo.
Ovo je packa i upozorenje onima „gore” da promisle kada sljedeći put žele uopće spomenuti kako je „sve to isto”. Da su odgojitelji ili tete ili njegovatelji ili ikakve zamjene – isto. Nije isto. Nisu isti poslovi, nisu iste odgovornosti, nisu iste kompetencije i nije ista uloga u odgojno-obrazovnom procesu.
Tihim udarcima do pukotine u brani
Bojim se da dolazi određeno vrijeme… Ne želim biti zloguki prorok, ali to se već događa.
Naime, kada biste htjeli srušiti neku veliku branu, stvoriti poplavu nekog područja, a da vas pritom ne uhvate i ljudi ne shvate što se zapravo dogodilo i ne krenu sanirati štetu, želite to napraviti kroz dugoročni plan, dobro osmišljen i proveden.
Nećete branu minirati, nećete staviti dinamit niti ostvariti momentalni BUM! – eksploziju epskih razmjera. Doći ćete kao gost, nasmijan, dotjeran, s malim čekićem kakav smo nekoć nosili na sat tehničke kulture u školi. Lupat ćete njime po istom mjestu par puta u prolazu pri obilasku brane, svaki dan, malo po malo. Kroz nekoliko godina nastat će mala pukotina. A odande će krenuti „samo od sebe” – bujica, poplava, sve će nestati.
Tako je i u našoj struci. Kroz mala vrata puštene su promjene pod okriljem dobra. Pozdravljamo svi ono dobro, ali ne i moguće namjere onih koji smjeraju ne riješiti problem manjka odgojitelja, nositelja odgojno-obrazovnih procesa nulte stepenice u našem društvu kako treba, nego time da se ljudi primire i budu zahvalni što nije i gore pa prihvate da s djecom odgojno-obrazovni rad obavljaju mehaničari, frizeri, pekari, čistači, neodlučni, sveodlučni, nitko, itko…
Ne zato što ti ljudi ne vrijede. Vrijede, često vrijede puno. No, vrijediti kao čovjek i biti kvalificiran za određeni stručni posao nisu ista stvar.
Vrtić nije samo prostor. Nije samo kvadratura. Nisu samo zidovi. Nisu samo zupčanici. Nisu samo uredbe. Vrtić su ljudi. I djeca. I odgovornost. I odnos. I struka. I povjerenje.
Možda se ipak netko i predomisli, možda se ipak stvari zaista okrenu na pravo Dobro...
Autor: Izidor Radmanović, odgojitelj, mag. praesc. educ.
