Neki dan čitala sam djeci priču Carevo novo ruho. Nakon čitanja razgovarali smo o tome što se u priči dogodilo, zašto su se ljudi divili carevoj odjeći i zašto nitko nije rekao ono što je zapravo vidio.
Razgovarati s djecom o poanti priče poput ove nije uvijek jednostavno. Neke su poruke prilično apstraktne i nije ih lako povezati s vlastitim iskustvom, osobito kada si još dijete. Ipak, vjerujem da je važno djecu uvoditi i u takve priče, otvarati s njima pitanja i razgovarati o stvarima koje možda još ne mogu u potpunosti razumjeti. Jer djeca upijaju više nego što ponekad mislimo. Vjerojatno neće odmah razumjeti sve o čemu razgovaramo, niti će nam uvijek znati objasniti što su iz priče ponijela. Ali vjerujem da će se neke riječi, pitanja ili misli zadržati u njima i dobiti svoje značenje kada za njih budu spremna.
Sagledajte svoju praksu iz neke druge perspektive
Dok sam s djecom razgovarala o Carevu novom ruhu, pomislila sam nešto drugo - kako su te dječje priče zapravo sjajne za nas odrasle. Koliko su životne, koliko toga skrivaju između redaka i koliko nas mogu potaknuti da se zamislimo nad vlastitim postupcima, odnosima i uvjerenjima. Ponekad nam upravo priča koju čitamo djeci otvori pitanje o kojem sami dugo nismo razmišljali. Danas, kada o toj priči razmišljam iz perspektive odgojitelja, ona mi otvara neka druga pitanja.
Koliko smo puta nešto nastavili raditi samo zato što smo tako navikli? Koliko smo puta neku aktivnost proveli zato što smo je unaprijed isplanirali, zato što se to od nas očekuje? A koliko smo puta zastali i zaista se zapitali: Zašto to radimo?
Ne mislim da trebamo neprestano preispitivati svaki svoj postupak ili sumnjati u sve što radimo. U svakodnevnom radu s djecom toliko je situacija koje zahtijevaju brze odluke, prilagodbu i snalaženje. Ne možemo svaki trenutak unaprijed promisliti niti za svaki postupak imati spreman odgovor. Ali vjerujem da je važno s vremena na vrijeme zastati, vratiti se onome što radimo i pokušati sagledati svoju praksu iz neke druge perspektive. Ne samo iz perspektive onoga što smo planirali, što smo pripremili ili što smo željeli postići, nego i iz perspektive djeteta.
Što dijete dobiva ovim iskustvom? Ima li prostora za vlastite ideje, pitanja i odluke? Pratimo li ono što nam dijete pokazuje ili smo toliko usmjereni na ono što smo zamislili da nam promiče ono što se događa pred nama?
Jeste li spremni slijediti djecu?
Ponekad nam je teško odmaknuti se od vlastitih očekivanja. Uložili smo vrijeme u pripremu aktivnosti, osmislili poticaje, prikupili materijale i zamislili kako bi sve to moglo izgledati. Prirodno je da želimo da naš trud ima smisla.
No, što kada djeca krenu nekim drugim putem? Kada njihova ideja promijeni tijek aktivnosti ili kada ono što smo zamislili njima jednostavno nije zanimljivo? Možemo li tada odustati od svoje prvotne zamisli i slijediti ono što nam djeca pokazuju?
Mislim da se upravo u takvim trenucima otvara prostor za naš profesionalni rast. Ne zato što smo nešto pogrešno napravili, nego zato što smo spremni učiti iz onoga što se događa. Profesionalni razvoj ne događa se samo na edukacijama, čitanjem stručne literature ili upoznavanjem novih pristupa. Događa se i u svakodnevnim situacijama, kada promišljamo o onome što smo učinili, razgovaramo s kolegicama, preispitujemo svoje odluke i dopuštamo si mogućnost da nešto možemo napraviti i drugačije.
Možda je upravo to jedna od važnih poruka Careva novog ruha. Važno je sačuvati znatiželju i spremnost da preispitujemo ono što radimo jer ponekad tek kada pogledamo stvari iz drugačije perspektive, uočimo ono što nam je dotad promicalo.
Za kraj, nekoliko pitanja za nas same:
- Postoji li nešto u svojoj svakodnevnoj praksi što radim više iz navike nego iz promišljenog razloga?
- Kada sam posljednji put promijenila svoju zamisao jer su mi djeca pokazala nešto drugo?
- Koliko sam otvorena za drugačije mišljenje i povratnu informaciju kolegica?
- Što bih u svojoj praksi danas napravila drugačije nego prije nekoliko godina?
Ne moramo na sva pitanja odmah imati odgovor. Ponekad je dovoljno da ih počnemo postavljati.
Autorica:
Lana Kihas Pranjić
Odgojiteljica i edukatorica
