Jednoga dana djevojka se požalila ocu kako joj je život težak. Govorila mu je da ne zna kako dalje, da joj se problemi samo gomilaju i da više nema snage boriti se. Otac ju je poveo u kuhinju i uzeo tri lonca, napunio ih vodom i stavio na vatru.
U prvi je stavio krumpir, u drugi jaje, a u treći zrna kave. Nakon dvadesetak minuta ugasio je vatru i iz prvog lonca je izvadio krumpir koji je bio mekan i lako se raspadao. Iz drugog je izvadio jaje koje je izvana izgledalo isto, ali kada ga je razbio, unutrašnjost je bila tvrda.
Zatim je uzeo treći lonac i iz njega se širio prekrasan miris kave. Nakon toga je otac pitao kćer primjećuje li kako su i krumpir i jaje i kava prošli kroz istu kipuću vodu, ali je svatko od njih reagirao drugačije na situaciju u kojoj se našao. Krumpir je ušao tvrd, a izašao mekan. Jaje je ušlo krhko, a izašlo tvrdo. A zrna kave nisu dopustila da ih voda promijeni, već su ona promijenila vodu.
Krumpir i jaje kao pripravnik i mentor
Život će nam ponekad donijeti okolnosti koje nismo u stanju promijeniti, a na nama je da vidimo koliko će nas te okolnosti promijeniti i na koji način možemo svoj život presložiti da bismo se s tim promjenama lakše nosili. Teškoće nam mogu pokazati da nismo toliko jaki koliko nam se činilo (krumpir) i da se moramo osnažiti za sve ono što nam život još sprema.
Ovo nam se u početku može činiti kao šok, no ne možemo doći do životne mudrosti tako da svaki problem zaobilazimo. Možda smo već imali određeni broj izazovnih životnih situacija, koje su nas naučile da, iako izvana izgledamo isto (jaje), iznutra smo dobro posloženi i jaki.
Krumpir i jaje me u ovoj priči podsjećaju na mladog odgojitelja pripravnika i stariju kolegicu koja je možda već mentor ili savjetnik. Pripravnik nakon fakulteta ima znanja i čini se da je spreman, no situacije u vrtiću ga mogu ekspresno „skuhati“.
S druge strane, iskusnija kolegica ili kolega, koji već imaju određeni broj situacija, znaju kako se postaviti u određenoj situaciji i pokazati da su „tvrdo“ kuhani. Ako bolje pogledamo zrna kave, ona su se prilagodila situaciji u kojoj su se našla i od nje su stvorila nešto novo, današnjim rječnikom rečeno stvorila su „dodanu vrijednost“.
To je slično situaciji kada promijenimo posao, dođemo u drugi vrtić gdje izvana sve izgleda isto, a iznutra mogu biti skroz drugačiji odnosi među zaposlenicima. Tada je na nama da svojim pristupom i načinom življenja pokažemo da se može drugačije, da situacija u kojoj se naša odgojna skupina našla može imati „happy end“.
To je snaga promjene koju svaki odgojitelj ima u svojim rukama. Tada od situacije promašaja kroz nekoliko tjedana ili mjeseci možemo imati grupu koja se digla na svoje noge i kreće u jednom mirnom smjeru.
Kako se nosite sa životnim izazovima i što djeca iz toga uče?
Vjerujem da odgojitelji koji svakodnevno rade s djecom mogu na razne inovativne i kreativne načine pokazati djeci kako se nositi s onim što im život nosi. No osim tog dijela odgoja i obrazovanja, djeca također gledaju kako se sami odgojitelji nose sa svojim životnim izazovima i situacijama.
Bez obzira radilo se tu o stresu koji smo donijeli od kuće ili nas možda upravo atmosfera na poslu, kolektiv, kolegice ili ravnatelj uzrujavaju i s njima imamo određeno neslaganje. Djeca to osjete.
Naučili smo reći roditeljima tijekom prilagodbe da dijete, iako malo, osjeti njihovo emocionalno stanje. Nije li ista stvar i s nama koji to dijete preuzimamo od roditelja?
Ono i dalje ima „radar“ za emocionalno stanje odrasle osobe koja se brine o njemu. Zato svaki dan imamo priliku barem nešto sitno promijeniti. Neki jutarnji ritual, nešto što će nam pomoći da u teškim situacijama ostanemo pribrani i fokusirani na dobrobit djece koja su nam povjerena. To nipošto ne znači da trebamo odmahivati rukom na sve probleme koje nam se pojavljuju.
Ono što je tu puno bitnije za osobni rast i razvoj svakog odgojitelja nije pitanje: „Zašto mi se ovo događa?“, već „Što mogu ja učiniti s onim što mi se događa?“ Na ovaj način i djecu učimo da će se u životu pojaviti situacije koje nas iznenade i u kojima se osjećamo nemoćno, no one ne znače da automatski dižemo ruke od svega, već upravo suprotno.
To su situacije u kojima „zasučemo“ rukave i pokušavamo dati sve od sebe. Kako djeca rastu od jaslica preko srednje do starije vrtićke skupine, tako rastu i naša očekivanja. Ako nam s porasti dobi rastu i očekivanja od djece, ne bi li nam trebala rasti očekivanja i od nas samih?
„Nije pitanje hoće li nas život staviti u kipuću vodu. Sigurno hoće u nekom trenutku. Pravo pitanje je kakvi ćemo mi nakon toga biti.“
Matej Čuljak
Psiholog mentor
