Dva blizanca u majčinoj utrobi razgovaraju: Vjeruješ li u život poslije rođenja? Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripravimo na život poslije rođenja. To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao? Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima. To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života. Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada. Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo do nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini. Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas. Mama?!? Ti vjeruješ u mamu!? Gdje bi po tvome ta mama bila? Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali. Ne vjerujem. Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje.
Ova poučna priča jako dobro oslikava naša osnovna uvjerenja, koliko vjerujemo u nešto što ne vidimo, odnosno koliko smo se u stanju nadati da će se ono što očekujemo ostvariti. Nemojte ovo zamijeniti s „manifestiranjem“ kakvo propagiraju određeni koučevi (eng. Coach) s naših prostora, čija filozofija ne potiče na akciju da se pokrenemo iz udobnosti svoje fotelje, nego da ono što trebamo „prizivamo silama koje nisu s ovog svijeta“.
Nemojte ovo zamijeniti niti za neko ludo preoptimistično vjerovanje, koje je također vezano za manjak naše akcije. Ovdje se radi o tome da svojim životom, svojim akcijama koje poduzimamo mi vjerujemo da će dovesti do onih ishoda koje priželjkujemo. Isto tako, kada vidimo da put kojim smo krenuli, previše zavija ili nas vodi u neku stranputicu, mi svjesno definiramo nove korake i mijenjamo smjer kretanja.
Postoji više od onoga što sada vidimo!
Najgore što nam se u početku svega može dogoditi je da niti ne pokušamo provesti neku misao ili ideju u djelo jer ne vidimo sve točkice koje nas vode do cilja povezane.
Zamislimo tu situacija na primjeru skijaša koji voze slalom. Oni često sa startne crte ne vide cilj, vide samo stazu i nebrojena „vrata“ koja moraju zaobilaziti, no to ih ne obeshrabruje da krenu nizbrdo. Znaju da će im se staza postepeno „otkrivati“ kako budu napredovali prema dolje. Cijeli svoj život i treniranje posvećuju upravo tome da u danom trenutku budu što spremniji za najbolju moguću vožnju. Sumnjaju li oni u sebe? Vjerujem da da. Strahuju li da bi mogli pasti? Vjerujem da da. No svi ti problemi ne utječu na njih u tolikoj mjeri da bi odustali od vožnje.
Što ovo točno znači za nas koji se možda čak niti rekreativno ne bavimo skijanjem? Vjerujem i nadam se da velika većina vas ovaj članak čita u hladovini borove šume, dok čekate iduće kupanje i aktivno smišljate neke nove aktivnosti i zadatke za jesen.
Ono što svi skupa možemo uzeti za sebe iz gore napisanoga je snaga neodustajanja, vjera da ne mora sve biti idealno i savršeno da bi bilo dobro. Ponekad smo, poput nerođenih blizanaca iz priče, skloni vjerovati da je jedino stvarno ono što možemo vidjeti, dotaknuti ili objasniti. Sve što je izvan tog okvira čini nam se nevjerojatnim ili čak nemogućim.
Ali baš kao što dijete u majčinoj utrobi ne može ni zamisliti svijet pun svjetla, kretanja i ljubavi – ni mi ne možemo u potpunosti pojmiti ono što nas čeka s onu stranu naših trenutačnih ograničenja. Postoji više od onoga što sada vidimo. Svaki trenutak, pa i onaj najmračniji, priprema nas za nešto veće. Ograničenja s kojima se suočavamo nisu znak kraja, nego poziv na rast. Sjetite se svih onih situacija za koje ste mislili da će vas uništiti ili slomiti, a ipak ste i dalje tu, nekim čudom.
Čovjek u svojoj biti vjeruje da postoji više svjetla, više slobode i više smisla – i time se treba voditi kroz život. Najdublje istine često ne dolaze kroz glasne riječi, već kroz tišinu. Upravo su trenuci tišine, patnje ili kontemplacije vrata kroz koja se smisao „čuje“, daje naslutiti i prihvatiti. Moramo biti svjesni da neke odluke koje smo donosili prije godinu, dvije ili tri su bile dobre u to vrijeme, no danas nas na neki način koče, ne daju nam da iskoračimo prema naprijed, možda čak i u nepoznato.
Život nije niz slučajnosti, već poziv!
Drugi blizanac utjelovljuje ono što je Viktor Frankl nazivao voljom za smislom – duboku, ljudsku čežnju da život ima svrhu, pa i kad to nadilazi ono što trenutačno možemo razumjeti. Taj blizanac vjeruje u život koji tek dolazi, u svjetlo koje još nije vidio, u susret s majkom koju osjeća, ali ne poznaje očima.
Tako i mi, u vlastitim ograničenjima, često zaboravljamo da postoji više od onoga što doživljavamo sada. Patnja, bol, pa čak i sumnja, ne znače da smisao ne postoji – one su često vrata kroz koja do njega dolazimo. Ova priča nas poziva da ne zaboravimo ono najvažnije: Život ima smisao. I kada ga ne vidimo. I kada ga ne osjećamo. I kada ga ne razumijemo. Baš kao nerođeno dijete koje ne zna što je svjetlo – ali zna da mora postojati. U konačnici, život nije niz slučajnosti, već poziv. Na nama je da odgovorimo.
Autor: Matej Čuljak, vaš psiholog
