Gotovo svatko poznaje priču o Dedalu i Ikaru. Prema grčkoj mitologiji, Dedal, slavni graditelj i izumitelj, zajedno sa svojim sinom Ikarom bio je zatočen na otoku Kreti. Kako nisu mogli pobjeći kopnom ni morem, Dedal im je od ptičjeg perja i voska izradio krila. Prije polaska dao je sinu jednostavnu i važnu uputu: neka ne leti ni prenisko, kako mu more ne bi smočilo krila, ni previsoko, kako sunčeva toplina ne bi otopila vosak koji ih drži zajedno. Opijen osjećajem slobode, Ikar je zanemario očev savjet, previše se približio Suncu i otopio mu se vosak s krila i pao je u more. Oduvijek mi se ovaj mit činio kao upozorenje protiv oholosti, neposlušnosti i pretjerane ambicije. No danas ćemo staviti naglasak na Dedala, a ne na Ikara.
Ako gledamo samo ishod njihova putovanja, teško je govoriti o uspjehu. Međutim, roditeljstvo se ne može mjeriti samo rezultatima.
Roditelji nisu odgovorni za svaku odluku koju će njihovo dijete jednog dana donijeti.
Njihova je odgovornost pripremiti dijete za život, a ne živjeti život umjesto djeteta, što je možda i najveća zabluda suvremenog roditeljstva. Živimo u vremenu u kojem djeci želimo ukloniti svaki kamen s puta. Rješavamo njihove sukobe, dovršavamo njihove obveze, pregovaramo s učiteljima, sprječavamo razočaranja i činimo sve kako bismo ih zaštitili od boli. Roditelji „samo“ žele da im djeca budu sretna. Ali pritom često zaboravljaju da se karakter ne razvija u odsutnosti izazova, nego upravo kroz njih.
Uklanjate li prepreke pred svojim djetetom kao ralica za snijeg?
U psihologiji se posljednjih godina sve češće govori o takozvanom roditeljstvu snježne ralice (engl. snowplow parenting). Kao što ralica čisti cestu od snijega kako bi drugi mogli neometano proći, tako i ovakav roditelj nastoji unaprijed ukloniti sve prepreke iz djetetova života. Rješava njegove sukobe, pregovara umjesto djeteta, sprječava svaki neuspjeh i preuzima odgovornost za izazove s kojima bi se dijete moglo susresti. Ovakvo ponašanje se na prvu može činiti dobro, ali zapravo je jako opasno. Čini se kao da je vođeno ljubavlju i željom da zaštiti dijete, što je u osnovi plemenito, no upravo na ovaj način djetetu se oduzima priliku da razvije otpornost, samostalnost i vjeru u vlastite sposobnosti. Djeca ne postaju snažna zato što nikada nisu naišla na prepreku, nego zato što su naučila da se svijet nije srušio kada prvi put nešto nisu uspjela.
Čovjek ponekad više nauči iz neuspjeha jer ga duže analizira. Dedal nije mogao obećati Ikaru let bez opasnosti. Mogao mu je dati znanje, savjet i upornost. Sigurno ga je upozorio i na opasnosti koje ih mogu vrebati putem, no dalje od toga je morao prihvatiti ono što svaki roditelj prije ili kasnije mora prihvatiti, a to je da dijete mora donositi i stajati iza svake svoje odluke. I možda upravo tu počinje pravo roditeljstvo, u ovom kopernikanskom obratu. Samopouzdanje koje roditelj izgrađuje u djetetu je duboko unutarnje povjerenje da se mogu nositi sa životom, čak i kada stvari ne idu prema zacrtanom planu. Takvo se samopouzdanje ne stvara pohvalama ni stalnim uvjeravanjem djeteta da je posebno, kao što to mnogi roditelji vole isticati. Kada odrasla osoba rješava svaki problem umjesto djeteta, dijete ima manje prilika razviti vjeru u vlastite sposobnosti. Dijete ne postaje snažno zato što nikada nije palo, jer to „čuvanje“ će u konačnici dovesti do toga da se to dijete u odrasloj dobi razbije kao porculanska vaza.
Što dijete uči iz neuspjeha?
Na neuspjehe treba gledati kao na pad s bicikla. Je li nam svejedno kada nam dijete padne s bicikla? Sigurno nije. No treba li mu zato zabraniti da nastavi pokušavati? Apsolutno ne, jer roditelj vidi dalje od samog pada. Vidi dijete koje kad nauči voziti bicikl može proširiti svoju samostalnost i bolje istraživati svijet oko sebe. U tome je velika uloga roditelja i odgojitelja. Naš posao nije letjeti umjesto djece ili voziti bicikl umjesto njih. Naš je posao izraditi im dobra krila koja se ipak ne grade od voska i perja (koji teoretski jesu dobar pedagoški neoblikovani materijal), nego od iskustava. Od čvrstog zagrljaja nakon neuspjeha koji djetetu govori tu sam, razumijem te, imaš moju podrške. Od zajednički provedenog vremena bez mobitela u ruci. Od prilike da dijete samo riješi sukob, donese odluku ili preuzme posljedice svojih izbora. Od svih onih ostalih trenutaka u kojima tren prije nego je kasno shvatimo da upravo to nešto što nam se trenutačno ne da, za dijete je skok u svemir. Upravo zato je važno barem danas promijeniti način na koji promatramo ovaj mit. Umjesto da se usredotočimo na Ikarov pad i Dedalovu tugu, razmislimo kako se Dedal osjećao kada je stavljao krila sinu na ramena. Koliko je hrabrosti trebalo jednom ocu da povede sina na jednu ovakvu životnu avanturu? Koliko je to zapravo za obojicu bio ispit njihove osobne zrelosti, ispit suočavanja s nepoznatim i nesigurnim ishodom njihova putovanja. To je pitanje koje vrijedi postaviti svakome tko odgaja djecu jer odgoj nije umjetnost zadržavanja djeteta uz sebe.
Odgoj je umjetnost postupnog puštanja ili bolje rečeno popuštanja (kontrole).
Svakim novim iskustvom, svakom odgovornošću koju djetetu povjerimo i svakim problemom koji mu dopustimo da riješi, ono postaje mudrije, ozbiljnije, pripremljenije za život. Ponekad će sigurno pogriješiti, možda će letjeti prenisko ili previsoko. Ali ako smo mu pomogli izgraditi karakter, dijete će naučiti nešto što je važnije od savršenog leta. Naučit će kako živjeti odgovorno, ustati nakon pada i ponovno raširiti svoja krila. Možda je ovo odgovor na pitanje s početka. Uspješan roditelj nije onaj čije dijete nikada ne pogriješi. Uspješan roditelj je onaj koji je svom djetetu dao dovoljno podrške da se osjeća sigurno, dovoljno granica da bude odgovorno i dovoljno povjerenja da jednoga dana hrabro poleti vlastitim krilima. Uz neizostavnu ljubav i prisutnost koji su glavni začin dobrog roditeljstva.
„Dedal nije uspio spasiti Ikara od pada, ali mu je dao krila. A to je možda najviše što jedan roditelj može.“
Matej Čuljak
Psiholog mentor
