U sufijskoj tradiciji postoji priča o jednoj svetici koja je hodala gradom s bakljom u jednoj ruci i kantom vode u drugoj. Ljudi su je zbunjeno promatrali i pitali zašto to čini. Ona bi im mirno odgovarala: „Zato da zapalim raj i ugasim pakao, pa da obje te zavjese nestanu hodočasnicima i njihov cilj im postane jasan.“ Na prvu, ova rečenica može zvučati provokativno, čak i sablažnjavajuće. No ona ne govori o uništenju, nego o oslobađanju. O oslobađanju čovjeka od pogrešnih motiva koji ga, često neprimjetno, udaljavaju od onoga bitnoga - kad dobro činimo iz straha ili nagrade.
Svetica želi ukloniti raj i pakao kao motive. Ne zato što oni ne postoje, nego zato što mogu postati zavjese, prepreke koje zaklanjaju istinski smisao djelovanja. Kad činimo dobro samo zato da bismo bili nagrađeni, ili izbjegavamo zlo samo zato da ne bismo bili kažnjeni, mi zapravo ne djelujemo slobodno. Djelujemo uvjetovano. U radu s djecom to vrlo jasno vidimo.
Koliko često dijete pospremi igračke samo zato što će dobiti naljepnicu? Koliko često prestane s nepoželjnim ponašanjem samo zato što se boji kazne?
Takvi mehanizmi mogu biti kratkoročno učinkoviti, ali dugoročno ostavljaju dijete u svijetu trgovine: ako – onda. Ako sam dobar - dobit ću. Ako nisam - bit ću kažnjen. Svetica nas poziva da zapitamo: što ostaje kad se nagrade i kazne povuku?
Dijete brzo osjeti činimo li nešto iz pravila ili iz odnosa
U sufizmu se govori o zavjesama koje zaklanjaju istinu. One nisu nužno loše namjere - često su to upravo „dobri razlozi“ koji su postali pogrešni ciljevi. I raj i pakao mogu postati takve zavjese ako zauzmu mjesto onoga najvažnijeg. Slično promišlja i logoterapija Viktora Frankla. Ona upozorava da čovjek ne može živjeti ispunjeno ako ga vode samo ugoda, izbjegavanje neugode ili vanjska priznanja. Smisao se ne rađa iz koristi, nego iz odnosa prema vrijednostima.
Za odgojitelja to znači jedno važno pitanje: Odgajam li dijete da bude poslušno ili da bude odgovorno?
Poslušnost proizlazi iz straha ili nagrade. Odgovornost proizlazi iz unutarnjeg osjećaja smisla.
Predškolsko dijete još nema razvijen apstraktan moral, ali ima nešto izuzetno vrijedno - osjetljivost za autentičnost odraslog. Dijete vrlo brzo osjeti činimo li nešto iz pravila ili iz odnosa. Kad odgojitelj pomaže djetetu jer mu je stalo, a ne zato što “tako treba”, dijete to osjeti. Kad postavlja granice smireno i dosljedno, a ne iz straha da će izgubiti kontrolu, dijete to osjeti. Kad pohvali trud, a ne samo rezultat, dijete to osjeti. U tim trenucima dijete ne uči kako izbjeći kaznu, nego kako biti u odnosu. A odnos je temelj smisla. Svetica kaže da želi ukloniti zavjese kako bi cilj postao jasan. U logoterapiji, taj cilj nije sreća sama po sebi, nego smislen život. Sreća dolazi kao posljedica, ne kao cilj.
U odgoju djece to znači da ne težimo „mirnoj skupini“ pod svaku cijenu, nego skupini u kojoj se:
- uči strpljenje,
- njeguje empatija,
- vježba odgovornost,
- priznaju pogreške,
- i traži ono što je ispravno, čak i kad nije najlakše.
Odgojitelj tada ne postaje kontrolor ponašanja, nego posrednik smisla - netko tko djetetu pomaže da polako izgradi unutarnji kompas.
Granice u odgoju - ne služe zastrašivanju, nego orijentaciji
Kad bismo u odgoju „ugasili pakao“ stalnih prijetnji i „zapalili raj“ prekomjernih nagrada, ostao bi prostor za nešto mnogo vrijednije: odnos, povjerenje i rast.
To ne znači da u odgoju nema granica. Naprotiv, granice su nužne. Ali one ne služe zastrašivanju, nego orijentaciji. Dijete se ne pita: što će mi se dogoditi ako pogriješim?, nego: što je ovdje ispravno učiniti?
U tom trenutku, dijete već korača putem smisla. Svetica s bakljom i kantom vode ne nosi prijetnju, nego oslobođenje. Ona nas podsjeća da pravi cilj nije ni nagrada ni kazna, nego istina odnosa. Odgojitelj koji se usuđuje zapaliti raj i ugasiti pakao u svakodnevnom radu ne gubi autoritet, on ga produbljuje. Jer dijete koje raste u ozračju smisla ne treba stalnu kontrolu. Ono uči slušati iznutra. A to je možda najveći dar koji odgoj možemo ponuditi djetetu: ne savršeno ponašanje, nego život s unutarnjim smjerom.
Matej Čuljak
