Za početak ćemo se poslužiti jednom poučnom pričom, čisto da možemo shvatiti osnovni koncept autotranscendencije.
Otac i sin šeću planinom. Iznenada sin padne, ozlijedi se i vikne. Na njegovo iznenađenje, začuje glas odnekud iz planine kako ponavlja njegov uzvik. Znatiželjan, vikne: „Tko si ti?“ Javi se odgovor: „Tko si ti?“ Tada dječak vikne planini: „Divim ti se!“ Glas mu odgovori: „Divim ti se!“ Ljut zbog takva odgovora, dječak vrisne: „Kukavice!“ Začuje natrag odgovor: „Kukavice!“ Dječak zatim pogleda oca i zbunjeno upita: „Što se događa?“ Otac mu se osmjehne i kaže: „Obrati pažnju, sine moj.“ Tada otac vikne: „Ti si najbolji!“ Glas mu odgovori: „Ti si najbolji!“ Dječak je iznenađen, ne razumije. Otac mu objasni: „Ljudi to nazivaju jekom, ali zapravo je to život. Vraća ti sve ono što kažeš ili napraviš. Naš je život jednostavno odraz naših postupaka. Ako od svijeta želiš više ljubavi, probudi više ljubavi u svom srcu. Želiš li da tvoja sportska ekipa bude sposobnija, poboljšaj vlastite sposobnosti. To se odnosi na sve vidove života. Život će ti uvijek vratiti ono što mu pružiš. Tvoj život nije slučajnost, nijedan život ma kakav god bio, nije slučajnost. Tvoj je život tvoj odraz.
Čovjek ima sposobnost birati i preispitivati svoje odluke
Viktor Frankl smatra autotranscendenciju jednu od ključnih čovjekovih vrlina i sposobnosti. Naglašava da čovjek nije instinktivno biće te da je sposoban koristiti razum i donositi odluke. Svaki pojedinac odgovoran je za svoje postupke te ima sposobnost birati i izabrati te preispitivati svoje odluke.
Čovjek u svakoj životnoj situaciji ima određeni djelokrug da izađe izvan svojih okvira te pronađe nove životne mogućnosti. Svi smo mi uglavnom dobro upoznati s Maslowljevom piramidom koja na vrhu ima ljudsku potrebu za samoaktualizacijom, no Franklova autotranscendencija je još jednu stepenicu iznad, budući da nadrastamo sami sebe i otvaramo se za pomaganje drugima, što u konačnici pomaže tim drugima da se lakše penju „životnom piramidom“.
Kakve ovo ima veze s našim pozivom? Činjenica da radimo posao npr. odgojitelja u vrtiću, gdje s jedne strane balansiramo između roditelja i djece, a s druge strane između kolegice iz odgojne skupine i uprave vrtića, stavlja nas u položaj da budemo timski igrač. Istraživanja potvrđuju da upravo timski duh podiže individualno raspoloženje svih članova grupe, bez obzira na to jesmo li dio sportske ili poslovne ekipe.
Ljudi također često ne navode uspjeh kao nešto na što budu najviše ponosni nakon timskih postignuće, nego upravo to jedno zajedništvo iz kojeg je proizlazila smislenost i osobno zadovoljstvo. Kada dajemo više od sebe jer vidimo da nas grupa treba i da je taj zajednički proces nešto tijekom čega svi sudionici profitiraju.
Sreća raste iz zadovoljnog srca
Siguran sam da je svatko od nas imao takvu situaciju u kojoj je osjetio neizmjerno zadovoljstvo koje je upravo proizašlo iz toga što smo bili članovi neke grupe. Jedno od načela grupne terapije je da će se grupa uvijek pobrinuti za pojedinca, ali to je upravo ono što pojedincu ponekad treba, da se osjeća dijelom kolektiva koji ga podupire i razumije, a ne osuđuje.
Vjerujem i znam da posao odgojitelja ili stručnog suradnika nije uvijek lagan, da ima svoje uspone i padove i da ponekad čovjek želi dići ruke od svega kada osjeti da nije cijenjen ili da ga se nepravedno napada. No isto tako vjerujem da ljudi koji rado pomažu drugima su isto tako imali neku tešku životnu situaciju koja im nije „zgadila“ sve ljudsko, već upravo suprotno, dala im je snagu da svoju patnju preobraze kroz služenje.
Neki od primjera su svakako Viktor Frankl, Nelson Mandela, Mahatma Gandhi, Desmond Tutu, no to isto tako može biti neka baka koja je proživjela nešto traumatično i nije dala da joj ta situacija zavije cijeli život u crno, već se okrenula čuvanju unuka kao smislenoj zadaći pomoću koje je ponovno mogla otkriti ljepotu života. Pazeći unuke, kuhajući im ručak, ispitujući ih gradivo za školu, mogla je ponovno doživjeti osjećaj da je bitna, da je korisna i kroz to ponovno uživati u životu, bez obzira na traumu koja joj se dogodila.
Zato nemojte dopustiti da vam vanjski faktori utječu na zadovoljstvo pozivom, da vam kradu sreću i zadovoljstvo vašim zanimanjem, jer u konačnici čim god se bavili, uvijek će biti onih koji će vam nešto docirati i prigovarati. Okrenite se sebi i radite na tome da budete zadovoljni životom kakvim živite i poslom koji radite, jer iz zadovoljnog srca raste sreća.
„Ne težite uspjehu – što mu više težite i pretvarate ga u cilj, to ćete ga lakše propustiti. Jer uspjeh kao ni sreću, ne možemo progoniti. Mora se sam dogoditi, a pojavljuje se kao popratna pojava čovjekove predanosti plemenitom cilju ili čovjekove predanosti drugom čovjeku. Sreća se mora dogoditi sama od sebe, a to vrijedi i za uspjeh: morate dopustiti da se pojavi, ne brinući se o njemu“. (Viktor Frankl)
Autor: Matej Čuljak, Psiholog mentor u Dječjem vrtiću Prečko
