Ponekad nam se učini da je dan jednostavno prekratak. Obveze se gomilaju, rokovi stižu brže nego što ih možemo ispuniti, a popis zadataka nikada nije kraći. U takvim trenucima lako je pomisliti da gubimo kontrolu nad vlastitim vremenom i životom.
Upravo o tome govori jedna jednostavna, ali snažna priča koju je profesor podijelio sa svojim studentima – budućim odgojiteljima. Na početku predavanja profesor je stao pred studente, bez mnogo riječi. Na katedru je stavio veliku, praznu teglu kiselih krastavaca. Zatim je u nju počeo stavljati loptice za tenis, jednu po jednu, sve dok tegla nije bila puna do vrha. Pogledao je studente i upitao ih:
„Je li tegla sada puna?“
Studenti su se složili da jest.
Profesor je potom uzeo kutiju sitnih kamenčića i polako ih sipao u teglu. Lagano ju je protresao, a kamenčići su se otkotrljali između teniskih loptica, popunjavajući prazne prostore. Ponovno je upitao studente isto pitanje.
„Je li sada tegla puna?“
Studenti su opet odgovorili potvrdno.
Nakon toga profesor je uzeo treću kutiju – punu pijeska. Kada je pijesak sipao u teglu, on je ispunio sve preostale šupljine između kamenčića i loptica. Treći put je postavio isto pitanje.
„Je li tegla sada puna?“
Studenti su, pomalo uz osmijeh, ponovno rekli da jest.
Tada je profesor ispod stola izvadio dvije šalice kave i ulio ih u teglu. Kava je polako natopila pijesak, a studenti su se nasmijali prizoru koji nisu očekivali.
Kada se smijeh stišao, profesor je mirno rekao:
„Želim da ovu teglu zamislite kao svoj život.“
Teniske loptice, objasnio je, predstavljaju najvažnije stvari – obitelj, djecu, zdravlje, ljubav, vjeru, prijateljstva i sve ono bez čega naš život ne bi imao pravi smisao. To su stvari koje ostaju važne čak i kada sve drugo nestane.
Kamenčići predstavljaju druge važne elemente života – posao, dom, profesionalne uspjehe i materijalnu sigurnost. Oni imaju svoje mjesto, ali nisu temelj našeg života.
Pijesak simbolizira sve male, svakodnevne stvari koje često troše naše vrijeme i energiju: sitne brige, nepotrebne rasprave, stalnu žurbu i bezbroj obaveza koje nam se ponekad čine hitnima, iako to zapravo nisu.
Profesor je zatim pogledao studente i dodao: Ako najprije napunite teglu pijeskom, više neće biti mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto je i u životu.
Ako potrošite svu svoju energiju na male stvari, nikada nećete imati dovoljno prostora za ono što je zaista važno.
Za studente je ova lekcija ima posebnu težinu. Oni se pripremaju za poziv koji traži strpljenje, prisutnost i duboko razumijevanje dječjih potreba. U radu s djecom lako je izgubiti se u administraciji, planovima, rokovima i svakodnevnim obavezama. No iza svih tih zadataka uvijek stoji ono najvažnije – dijete koje treba pažnju, toplinu i vrijeme odrasle osobe.
Jer smo često možda više usmjereni na “žutu knjigu”, škole za Afriku i Erasmus, nego što smo usmjereni na uspostavljanje toplog i emocionalno podupirućeg odnosa s djecom naše odgojno-obrazovne skupine.
Ne radi se o tome koliko je vaš raspored ispunjen, nego čime ste ga ispunili
Profesor je studente ovom pričom podsjetio na nekoliko jednostavnih, ali važnih stvari:
- Nađite vremena za spontanu igru s djecom.
- Brinite o svom zdravlju.
- Njegujte odnose s obitelji i prijateljima.
- Ponekad zastanite i dopustite sebi trenutak radosti i odmora.
Soba dnevnog boravka će se uvijek moći pospremiti, zadaci dovršiti, a obveze riješiti. No djetinjstvo prolazi brzo, a trenuci iskrene pažnje i bliskosti ostaju u sjećanju i odgojiteljima i djeci cijeli život.
Prije nego što je završio predavanje, jedna studentica podigla je ruku i pitala:
„Profesore, a što predstavlja kava?“
Profesor se nasmijao i odgovorio:
„Drago mi je da ste to primijetili. Kava pokazuje da, bez obzira koliko mislili da vam je život već ispunjen obavezama, uvijek postoji malo prostora za šalicu kave s kolegama.“
U tom jednostavnom odgovoru krije se još jedna važna poruka za sve koji rade s djecom. Odgojitelji i roditelji često zaborave da i sami trebaju trenutke predaha, razgovora i podrške. Upravo ti mali trenuci pomažu nam da ostanemo strpljivi, prisutni i otvoreni za potrebe djece. Zato je možda najvažniji zadatak svakog odgojitelja – ali i roditelja – naučiti prepoznati vlastite „teniske loptice“. Kada znamo što nam je zaista važno, lakše je pronaći ravnotežu između obveza i onoga što daje smisao našem radu i životu.
Djeca ne pamte savršeno organiziran raspored ni uredno napisane knjige pedagoške dokumentacije koja svašta mogu “podnijeti”.
Djeca pamte osmijeh, vrijeme provedeno zajedno, toplu riječ i osjećaj da su nekome (napokon) važna.
Na kraju predavanja profesor je studentima ostavio misao koja vrijedi zapamtiti – ne samo za budući profesionalni život, nego i za svakodnevicu:
„Ne radi se o tome koliko je vaš raspored ispunjen, nego čime ste ga ispunili. Prvo stavite u svoj život ono što je zaista važno – jer sve ostalo uvijek će pronaći svoje mjesto.“
Matej Čuljak
Psiholog mentor
