Svake pedagoške godine u vrtić se upisuju nova djece. Dok jedni napuštaju vrtić i odlaze u školu, na njihovo mjesto dolaze jasličarci koji tek počinju svoju vrtićku avanturu. Rujan je mjesec u kojem se u vrtiću najviše plače i tada je situacija, rekao bih, najstresnija za sve sudionike odgojno-obrazovnog procesa, počevši s djecom, pa roditeljima i odgojiteljima.
Kao stručni suradnik u vrtiću s nekoliko objekata, svake godine budem dodijeljen u jedan od objekata kao ispomoć odgojiteljima na prilagodbi. Tada su djeca u svojoj najranjivijoj fazi, gdje im se čini da ih roditelj napušta i ne znaju kad će se vratiti. Plač tada dolazi ne kao izraz razmaženosti, što ponekad roditelji misle, nego kao normalna fiziološka reakcija na strah od odvajanja.
Zato djeca kada roditelj ode, žele čim više biti kod odgojitelja u zagrljaju ili na rukama, jer ih to najviše tješi. Slično kao i kad je roditelj došao s bebom iz rodilišta, pa je bebica stalno bila oko majke i na majci, jer se na taj način najbolje uspostavljala rana privrženost. S vremenom je dijete propuzalo i prohodalo, naučilo se odvajati od majke, no bilo je bitno da je majka tu blizu.
Razvoj privrženosti prema odgojitelju
Na isti način se prilagodba događa i u vrtiću. U jednom od vrtića u kojima sam prije radio, za vrijeme prilagodbe sam običavao ići u jaslice kod jedne medicinske sestre (prije su se one normalno zapošljavale i vodile su odgojne skupine u mlađim i starijim jasličkim grupama). Zašto baš kod nje? Ona nije bila odgojno-obrazovni djelatnik niti psiholog na papiru, ali je jako dobro znala što znači pojam privrženost. Ona je u svojoj sobi dnevnog boravka imala niski crveni kutni kauč, na koji bi ona sjela, a djeca bi se oko nje posložila.
Često sam joj znao komentirati da me ta situacija podsjeća na „kvočku i piliće“, ali njena su djeca prva prestajala plakati u tijeku prilagodbe jer su se osjećala sigurno. Dijete prvo želi biti na rukama, ne pušta odgojitelja iz vida, no nakon što se uspostavi privrženost između odgojitelja i djeteta, sve krene u dobrom smjeru. Dijete lakše odlazi od roditelja u zagrljaj odgojitelja i isto tako veselo popodne ide natrag u ruke roditeljima.
Odgojitelj upravo u ovoj situaciji prilagodbe pokazuje koliko on živi svoj poziv ili odrađuje svoj posao. Za djecu je ova razlika izuzetno bitna jer označava razvijanje osjećaja sigurnosti, privrženosti i prihvaćenosti od strane odgojitelja, čiji je to jedini zadatak tijekom faze prilagodbe. Stečena znanja i kompetencije u pogledu stručnosti odgojitelja dolaze više do izražaja u ostalim mjesecima, nakon što je prilagodba uspješno svladana. Ona je temelj na kojem se grade i usvajaju znanja i vještine.
Uputa roditeljima: što kraći rastanak s djetetom
Posebna napomena roditeljima tijekom prilagodbe bi bila da se ne zadržavaju više nego što treba u prostorima vrtića. Često se događa da dijete nakon nekoliko dana shvati da svako jutro ide u vrtić i može biti razdražljivo čim ga se oblači i stavlja u auto. Događa se da dijete dođe do sobe dnevnog boravka i neutješno plače. Odgojitelj dođe po dijete na vrata i vidi da se dijete ne odvaja od roditelja. Kako pomoći? Jeli ispravno uzimati dijete iz naručja? Ili čekati da dijete samo ušeta u sobu? Kako smiriti roditelja da bi se i dijete smirilo? Je li rješenje pustiti roditelja da sam sredi situaciju?
Kojim god redoslijedom krenuli odgovarati na ova pitanja, jako je bitno osvijestiti roditelja da dolazak u vrtić i rastanak „na kvaki“ trebaju trajati što kraće. Roditelji često misle da će moći smiriti dijete u tih nekoliko sekundi ili minuta, no istina je da što mi više pokušavamo smiriti dijete, to ono pruža veći otpor ulasku u sobu dnevnog boravka. Tada krećemo s taktikama ucjena, moljakanja ili ne daj Bože prijetnji. Pokušavamo pronaći čarobno rješenje dok nam mobitel zvoni već peti put jer je na poslu neka situacija koja zahtjeva naš angažman.
Znalo se događati i da roditelj nakon sat vremena zove s posla da provjeri je li njegovo dijete prestalo plakati. Tu zapravo vidimo koliko je prilagodba stresna situacija i djeci i roditeljima, jer roditelj je svjestan da „mora“ na posao, dok dijete ne mora, niti treba razumjeti taj dio. Dijete želi mamu i tatu i to je jedino što ga zanima. Zato je izuzetno bitna suradnja roditelja i vrtića jer je i jednima i drugima u cilju zadovoljno dijete - dijete koje se dobro prilagodilo, koje je sretno kada dolazi u vrtić i kada iz njega trči majci u zagrljaj. Ovo pišem dok još traje prilagodba u vrtićima i želim vam svima sretnu i uspješnu prilagodbu i djece i roditelja!
"Odgojitelj drži dijete za ruku kratko vrijeme, ali njegovo srce dotiče zauvijek."
(Nepoznati autor)
Matej Čuljak
