Nedavno sam sudjelovala na konferenciji na kojoj se govorilo o različitim vrstama odnosa u odgojno-obrazovnom procesu, a posebno o odnosu odgojitelja i roditelja. Postavilo se jedno važno pitanje: Je li uopće moguće, ali i potrebno, imati jednakopravan i jednakovrijedan odnos između te dvije ključne uloge u djetetovu životu? To me potaknulo na razmišljanje i inspiriralo da napišem ovaj blog kako bi razjasnili što ti pojmovi zapravo znače, kako izgledaju u praksi i, naposljetku, da se svatko tko čita ovaj tekst zapita: Gdje se ja nalazim u toj priči?
Ove sam zaključke oblikovala na temelju proučavanja različitih stručnih literatura koji se bave partnerstvom obitelji i odgojitelja, ali i vlastitog promišljanja o partnerskom odnosu s roditeljima.
Što znači “jednakopravan”, a što “jednakovrijedan”?
Jednakopravan odnos odnosi se na jednako pravo sudjelovanja u odgojno-obrazovnom procesu. Roditelji i odgojitelji imaju različite uloge, ali iste mogućnosti izražavanja mišljenja, donošenja odluka i zajedničkog planiranja.
Jednakovrijedan odnos naglašava uzajamno poštovanje stručnosti i iskustva.
- Roditelj je primarni odgojitelj svojeg djeteta.
- Odgojitelj je profesionalac u području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Kada se ta dva znanja susretnu s poštovanjem i ravnopravnim dijalogom, nastaje odnos koji podržava cjelovit razvoj djeteta.
Zašto je ovakav odnos važan?
- Gradi povjerenje između roditelja i odgojitelja.
- Osnažuje dijete, daje mu osjećaj sigurnosti i predvidljivosti.
- Poboljšava kvalitetu odgojno-obrazovnog rada jer roditelj i odgojitelj dijele informacije koje svatko vidi iz svoje perspektive.
- Smanjuje nesporazume i potiče zajedničko rješavanje problema.
Primjer iz prakse: Različiti odgojni stilovi – popustljiv kod kuće i demokratski u vrtiću
Roditelji su primijetili da dijete kod kuće teško prihvaća granice jer u obitelji prevladava popustljiv odgojni stil, često mu se popušta kako bi se izbjegli sukobi. U vrtiću pak odgojitelji primjenjuju demokratski stil, u kojem se djetetu nude izbori, ali postoje jasna i predvidljiva pravila i granice.
Umjesto da jedna strana „ispravlja“ drugu, roditelji i odgojitelji razgovaraju otvoreno, slušaju jedno drugo i uvažavaju različite perspektive. Kroz jednakopravan i jednakovrijedan odnos, roditelj donosi uvid iz obiteljskog okruženja, a odgojitelj stručno objašnjava razvojne potrebe djeteta i važnost dosljednosti. Zajedno dogovaraju male, ali realne promjene i kod kuće i u vrtiću.
Nakon nekog vremena dijete pokazuje manje frustracija i više sigurnosti, što je rezultat zajedničkog, a ne jednostranog djelovanja.
Zašto je ponekad teško ostvariti jednakopravan i jednakovrijedan odnos?
Iako se u teoriji oba pojma čine jednostavna, u praksi je često izazovno ostvariti takav odnos.
- Razlozi mogu biti različiti: različita očekivanja – roditelji ponekad očekuju da odgojitelj “riješi” ponašanja ili izazove koje kod kuće ne uspijevaju riješiti, dok odgojitelji očekuju razumijevanje za profesionalne odluke.
- Nejednaka dostupnost informacija – roditelji vide dijete u obiteljskom okruženju, dok odgojitelj promatra dijete u grupi. Te dvije perspektive ponekad djeluju kontradiktorno, iako se zapravo nadopunjuju.
- Emocionalna uključenost – roditelji su emocionalno vezani za svoje dijete, dok odgojitelj nastupa profesionalno. Upravo ta različita pozicija može otežati osjećaj “jednakosti”.
- Stereotipi i prethodna iskustva – roditelji ponekad dolaze sa svojim iskustvima iz škole ili vlastitog odrastanja i prenose ih na suradnju s odgojiteljima.
Je li nužno imati i jednakopravan i jednakovrijedan odnos?
U praksi, jedno načelo teško funkcionira bez drugog.
Ako imamo samo jednakopravan odnos, ali ne i jednakovrijedan, tada obje strane možda formalno imaju pravo glasa, ali se ne poštuju međusobno. Suradnja ostaje površna.
Ako imamo samo jednakovrijedan odnos, ali ne i jednakopravan, onda se obje strane mogu uvažavati, ali za roditelja možda nema mjesta u procesu donošenja odluka, stoga suradnja postaje jednosmjerna.
Ponekad se u praksi dogodi da odgojitelji čekaju da roditelj prvi pokaže interes za suradnju, da postavi pitanje ili otvori temu. Često čujem i komentare odgojitelja poput: “Sve je opet na meni”. No ako želimo promjenu, ako želimo partnerski odnos i bolju komunikaciju, tada inicijativa vrlo često mora krenuti upravo od nas. Odgojitelji su ti koji stvaraju atmosferu povjerenja, otvaraju vrata dijalogu i pokazuju da je roditelj dobrodošao kao partner. Proaktivan pristup ne znači da preuzimamo odgovornost umjesto roditelja, nego to znači da stvaramo uvjete u kojima se roditelj osjeća dovoljno sigurno da i sam sudjeluje.
Kako odgojitelji mogu poticati ovakav odnos?
- Otvorenom komunikacijom i redovitim povratnim informacijama.
- Uvažavanjem roditeljskih iskustava i zabrinutosti.
- Profesionalnom sigurnošću – jasnim objašnjenjem zašto je nešto važno.
- Poštivanjem obiteljskih navika i različitosti.
Zašto se ipak isplati?
Iskreno, kao odgojiteljica dugo sam se borila s odnosima s roditeljima. Imala sam znanje, imala sam iskustvo, ali sam se često osjećala neshvaćeno, preopterećeno i kao da sve radim sama. Bila sam uvjerena da roditelji ne žele surađivati, teško je s njima… dok jednog trenutka nisam shvatila da možda ja nisam otvorila prostor u kojem bi oni uopće mogli sudjelovati.
I kad sam to osvijestila, dogodila se promjena. Ne velika, ne nagla, nego ona tiha, ali važna. Počela sam roditelje gledati s više topline, manje obrane, drugačije im pristupati. Počela sam pitati, slušati i ne žuriti sa zaključcima i drugačije komunicirati.
U trenutku kad sam ih vidjela kao partnere, a ne kao “još jedan izazov”, moj je posao postao lakši. Rad s djecom postao je opušteniji, odnosi su bili nježniji, a ja sam se osjećala sigurnije i u sebe i u proces. Najbolji rezultati, najljepši trenuci i najdublji pomaci događali su se upravo onda kada smo roditelji i ja “disali zajedno”.
Zato danas vjerujem da se trud uvijek isplati. Ne zato što moramo “biti bolji”, nego zato što partnerski odnos vraća ono zbog čega smo u ovom poslu: povezanost, povjerenje i osjećaj da zajedno stvaramo ono važno za dijete.
I kad to jednom iskreno doživite, nikad se više ne želite vratiti na staro.
Autorica: Lana Kihas Pranjić
