Nova godina često dolazi s popisima. Popisima odluka, planova i očekivanja. Što trebamo bolje, više, drugačije. Što trebamo promijeniti, unaprijediti, nadoknaditi ili dokazati, sebi i drugima.
U radu s djecom, taj se popis lako još produži:
- Više strpljenja u teškim danima.
- Više ideja kad ponestane inspiracije.
- Više snage onda kad se čini da je više nema.
- Više davanja, čak i onda kad si već dao/la sve što si mogao/la.
A što kad bi ova Nova godina započela jednim drugačijim pitanjem, bez pritiska i bez procjenjivanja: Kako sam ja, stvarno?
Odgojitelji su navikli gledati druge. Gledati djecu i njihove potrebe, emocije, nesigurnosti, radosti. Gledati roditelje između redaka, između pitanja i očekivanja. Gledati kolektiv, dinamiku tima, ritam ustanove. Gledati sustav koji često traži puno, a rijetko pita kako si.
Često posljednji pogled ostaje onaj prema sebi. Onaj koji se preskoči jer „nije hitno“.
A zapravo je temelj svega.
Jer bez tebe, bez odgojitelja, nema ni svega ostalog. Bez tvoje prisutnosti nema sigurnosti koju djeca osjećaju. Bez tvoje unutarnje ravnoteže teško je zadržati toplinu u odnosima. Bez tvoje energije i smisla, poziv se lako pretvara u iscrpljujuću obavezu.
Okrenuti se sebi ne znači biti sebičan. Znači biti svjestan da i ti imaš granice. Znači priznati sebi umor, ali i vlastitu vrijednost. Znači biti odgovoran prema svom pozivu, jer djeca ne trebaju savršenog, nego prisutnog odgojitelja.
Jer umoran odgojitelj teško može biti istinski prisutan. Iscrpljen odgojitelj teško može biti kreativan i zaigran. A odgojitelj koji ne čuje sebe, s vremenom teško čuje i dijete, roditelje, kolegice i kolege.
Promjena počinje malim koracima
Nova godina ne mora početi velikim promjenama i hrabrim odlukama koje nose dodatni teret.
Može početi malim, tihim, ali iskrenim koracima:
- dopuštenjem da ne moraš sve znati, ali da smiješ učiti i pitati
- prihvaćanjem da je tvoj trud vrijedan i onda kad nije prepoznat ni nagrađen
- brigom o vlastitim granicama, bez opravdavanja i osjećaja krivnje
- trenutkom tišine u kojem se pitaš: Što meni sada treba da bih mogla/mogao dalje?
Možda je to više odmora ili razgovor, podrška ili samo dopuštenje da usporiš.
Tvoj posao je jako važan. Ali i ti si važna/važan. Ne samo kao odgojitelj, nego kao osoba. Osoba s vlastitim snovima, brigama, umorima i nadama. Tvoja vrijednost ne mjeri se samo onime što daješ drugima.
Zato neka ova Nova godina bude godina u kojoj ćeš:
- sebi govoriti s više nježnosti i razumijevanja
- vjerovati svom iskustvu, intuiciji i profesionalnosti
- cijeniti svoj put, čak i onda kad je bio težak
- i podsjetiti se zašto si uopće izabrala/izabrao ovaj poziv
Jer negdje na tom putu bila je želja da budeš podrška, oslonac, netko tko vidi dijete. Ta želja i dalje živi, samo joj je ponekad potrebna tvoja pažnja.
Djeca trebaju odgojitelje koji su živi, prisutni i istiniti. One koji znaju stati, udahnuti i stvarno biti tu. A to počinje onda kad se, barem na trenutak, okreneš sebi.
Želim ti da u Novu godinu zakoračiš nježno, bez žurbe i s više povjerenja u sebe.
Sa srcem i za druge, i za sebe.
Lana Kihas Pranjić
