Živimo u vremenu kada se čini da je kritika postala svakodnevni jezik: kritiziramo sustav, okolnosti, druge ljude, a često i sami sebe. Društvo u kojem živimo sve više je usmjereno na nedostatke, pogreške i propuste, dok riječi razumijevanja i podrške postaju rijetkost.
U kontekstu krize predškolskog odgoja, gdje se od odgojitelja očekuje snalažljivost, emocionalna otpornost i profesionalna predanost, lako je upasti u zamku prevelike kritičnosti i samokritičnosti.
U svakodnevnom radu s djecom i roditeljima često se preispitujemo. Jesmo li dobro reagirali, jesmo li mogli biti strpljiviji, pažljiviji ili maštovitiji? Takva pitanja mogu nas potaknuti da rastemo, ali ponekad nas i umore.
U želji da budemo što bolji u svom poslu, lako postanemo prekritični prema sebi. Tu počinje naš put od samokritike prema samorazumijevanju, put koji nas vodi prema većem miru, ravnoteži i svjesnosti u radu s djecom.
Refleksija i samokritika - u čemu je razlika?
Samorefleksija znači da se s malim odmakom osvrnemo na ono što smo rekli, učinili ili osjećali, ali ne da bi sebe osuđivali, nego da bi bolje razumjeli zašto smo reagirali baš tako.
Samokritika često nosi osjećaj krivnje i pretjerana očekivanja od sebe, primjerice kada si govorimo rečenice poput: „Opet nisam uspjela“, „Mogla sam biti smirenija“, „Drugi to rade bolje“.
Refleksija nas gradi, a samokritika iscrpljuje. Kada reflektiramo, želimo razumjeti što se dogodilo i što možemo naučiti. Kada se kritiziramo, tražimo krivca i vrlo često ga pronađemo u sebi.
Biti blag prema sebi
Odgojitelji često daju mnogo energije drugima, najviše djeci pa roditeljima. Uslijed toga zaborave da i njima samima treba pažnja i briga. Biti blag prema sebi znači promatrati s razumijevanjem.
Umjesto da kažemo: „Nisam dobro reagirala kad su se djeca posvađala“, možemo reći: „Bila sam umorna i teško mi je bilo ostati smirena. Sljedeći put ću pokušati drukčije.“
Ta mala promjena u načinu razmišljanja čini razliku - manje krivnje, a više učenja.
Emocionalna inteligencija u radu s djecom
Znamo da djeca uče i promatranjem odraslih. Kada nas vide da znamo prepoznati i izraziti svoje emocije, i sama uče da su osjećaji u redu i da ih je moguće razumjeti.
Ako si dopustimo da pogriješimo, da stanemo, udahnemo i pokušamo ponovno, djeci pokazujemo da je važno truditi se i učiti iz svakog iskustva. Refleksivan odgojitelj zna da svaka situacija, pa i ona teža, može biti prilika za rast, i za dijete i za njega samog.
Mali koraci prema većoj empatiji i podršci sebi
- Prihvati da ne moraš uvijek biti savršena. I ti imaš pravo na umor, nesigurnost i pogreške.
- Govori sebi kao što bi govorila djetetu. Kad pogriješiš, pokušaj si reći: „U redu je, trudila sam se, sutra mogu pokušati opet.“
- Primijeti što radiš dobro. Svaki dan napravi barem jednu stvar zbog koje se možeš pohvaliti i to zapiši.
- Uspori kad možeš. Nekad je dovoljan samo jedan dubok udah da se podsjetiš da si tu, prisutna i dovoljno dobra.
- Dijeli osjećaje s kolegama. Razgovor o tome kako se osjećaš ne pokazuje slabost, nego hrabrost i povezanost.
I na kraju…
Kad se naučimo gledati sebe s više razumijevanja, u nama se rađa mir. A kad taj mir podijelimo s djecom, on postaje dio svakog novog dana u vrtiću.
Autorica: Lana Kihas Pranjić
