
Iz dnevnika vrtićkog psihologa: Pristajete li na stvari s kojima osobno niste u redu?

U razgovorima s kolegicama često se uhvatim kako izgovaram istu rečenicu kao i mnogi odgojitelji: „Nekad je bilo lakše“. I svaki put kad to kažem, znam točno na što mislim. Manje papirologije, manje administracije, djeca su bila mirnija, roditelji su imali više povjerenja, a odgojiteljski posao više poštovanja.
Danas mi se čini da je sve brže, glasnije i zahtjevnije. Sve je više djece s teškoćama, sve je više očekivanja, a roditelji, potaknuti informacijama s interneta, dolaze s gotovim idejama, savjetima i zahtjevima. S vremenom sam se počela pitati: „Pomaže li stalno uspoređivanje s prošlošću ili me samo dodatno iscrpljuje?“
Zašto uspoređivanje s „nekad“ ne pomaže
Prošlost često gledam mekšim očima
Kad se osvrnemo unatrag, prirodno se sjećamo onoga što je bilo ljepše i jednostavnije. Iz sjećanja se polako brišu tadašnji izazovi, a ostaje osjećaj da je sve bilo lakše nego danas. A znamo da nije bilo savršeno i da je isto bilo izazova – samo je bilo drugačije.
Djeca danas žive u drugačijem svijetu
Djeca današnjice odrastaju u okolnostima koje se ne mogu usporediti s onima od prije dvadeset godina. Tehnologija, tempo života, promjene u obitelji i društvu ostavljaju trag. Kad ih uspoređujem s djecom iz prošlosti, mislim da to nije pošteno, ni prema njima, ni prema meni.
Uspoređivanje često stvara osjećaj nemoći
Kad stalno ponavljamo da je nekad bilo lakše, kao da sami sebi poručujemo da danas radimo u uvjetima u kojima se ne može uspjeti. To vodi do frustracije, umora i onom poznatom osjećaju da, koliko god se trudila, nikad nije dovoljno.
Umjesto rješenja, ostajemo u žaljenju
Primijetila sam da se uspoređivanje često zadrži u krugu prigovaranja, umjesto da energiju usmjerimo na ono što danas možemo promijeniti – makar u malim, ali važnim koracima.
Ako se često uspoređujemo s prošlošću, nesvjesno umanjujemo vlastiti trud i stručnost, kao da sve ono što danas radimo i koliko se trudimo nema istu vrijednost.
Zaboravljamo koliko smo novih znanja stekli i koliko smo narasla upravo kroz izazove koji nisu bili laki. Trošimo energiju na borbu s nečim što se ne može vratiti, umjesto da je usmjerimo na ono što nam danas može pomoći.
Što birati umjesto uspoređivanja?
Prihvatiti realnost
Da, posao je zahtjevniji nego prije. Prihvaćanje stvarnosti prvi je korak da se u njoj lakše snađem.
Postavljati granice
Ne možemo ispuniti sva očekivanja ni roditelja, ni kolektiva, ni sustava. Jasne i mirne granice pomažu da sačuvamo svoje mentalno zdravlje.
Tražiti podršku
Razgovor s kolegicama, drugim stručnjacima, dijeljenje iskustava, razgovori, diskusije donose više olakšanja nego tiha usporedba i samokritika.
Vratiti fokus na ono zbog čega radimo to što radimo
Jedan osmijeh, jedan mali pomak kod djeteta, jedan trenutak iskrene povezanosti – često su razlozi zbog kojih odgojiteljski poziv uvijek ima smisla.
Ono što sam pronašla kroz čitanje i istraživanje
Dok sam se i sama često vrtjela u mislima o tome kako je "nekad bilo", posegnula sam za stručnom literaturom, predavanjima i tekstovima koji se bave suvremenim odgojem i položajem odgojitelja. U knjigama i radovima autora koji se bave dječjim razvojem i pedagogijom često se naglašava da se djeca ne mijenjaju zato što su "teža", nego zato što odrastaju u drugačijem društvenom i emocionalnom kontekstu. Promjene u obiteljskim strukturama, ubrzan način života i stalna izloženost informacijama snažno utječu na dječje ponašanje i potrebe.
U jednoj od knjiga o profesionalnom razvoju odgojitelja posebno mi je ostala misao da današnji odgojitelji nisu manje kompetentni, nego rade u složenijem sustavu koji od njih traži više uloga nego ikad prije, od stručnjaka, komunikatora s roditeljima, do emocionalne podrške djeci.
Također, kroz stručne članke i edukacije često se provlači ista poruka: stalno uspoređivanje s prošlošću dugoročno povećava profesionalno sagorijevanje, dok fokus na vlastite resurse, podršku kolega i realna očekivanja pomaže očuvanju motivacije i zadovoljstva u radu.
Poruka za kraj
Uspoređivanje s prošlošću neće vratiti staro vrijeme, ali može uzeti snagu za sadašnji trenutak. Zato se umjesto pitanja „Zašto je nekad bilo lakše?“ pitajte: „Što mi danas treba da se u ovom poslu osjećam mirnije, sigurnije i ispunjenije, povezana sa sobom, svojom stručnošću i djecom?“