Samozadovoljavanje kod djece predškolske dobi česta je i razvojno očekivana pojava koja često izaziva zabrinutost kod roditelja i odgojitelja. U takvim situacijama mora postojati iskrena suradnja između roditelja i odgojitelja u svrhu očuvanja djetetovog emocionalnog zdravlja.
Samozadovoljavanje ili autoerotsko ponašanje kod djece predškolske dobi često izaziva niz emocionalnih reakcija njihovih roditelja – od nelagode i nesigurnosti do zabrinutosti. Pojava djeteta koje dodiruje vlastito tijelo ili trlja genitalno područje nije rijetka, ali nerijetko dovodi roditelje i odgojitelje do pitanja: Je li to normalno? Trebamo li intervenirati? Postoji li razlog za zabrinutost?
Istraživanje vlastitog tijela
Prema klasičnim teorijama psihoseksualnog razvoja (Freud, 1905.; Erikson, 1950.), rane godine života obilježene su intenzivnim procesom istraživanja tijela i svijesti o vlastitim granicama. Djeca u dobi od 3 do 6 godina u tzv. falusnoj fazi razvoja postaju svjesna razlika među spolovima, istražuju vlastito tijelo i otkrivaju da određeni dodiri mogu izazvati ugodu.
Važno je razumjeti da u ovoj dobi samozadovoljavanje nije povezano sa seksualnošću na način kako mi odrasli gledamo na to, što je prva stvar koju moramo napomenuti zabrinutim roditeljima. Radi se o prirodnoj fazi razvoja, u kojoj dijete istražuje tjelesne senzacije, regulira napetost, smiruje se ili se nosi s dosadom i frustracijom. Većina djece starije od godinu dana pri promjeni pelene gura rukice prema spolovilu, jer to je dio tijela do kojeg inače nemaju pristup zbog pelene, a zanima ih što je tamo.
To je pravi primjer istraživačke aktivnosti koja može spontano dovesti do ugode ako se dijete duže vrijeme istražuje. Kod starije vrtićke djece, koja više nemaju pelenu, do pojave samozadovoljavanja najčešće dolazi pri poslijepodnevnom odmoru u vrtiću. Tada odgojitelji najčešće preusmjeravaju pažnju djeteta na način da kažu da dijete stavi ruke ispod jastuka ili djetetu daju nekog plišanca i slično.
Djeca koja su najčešće sklona samozadovoljavanju u vrtiću su ona koja teško zaspivaju, odnosno nemaju potrebu za dnevnim snom. U takvim slučajevima najbolje je dijete nakon kratkog odmora do 30 minuta ustati i zaposliti nekom mirnom aktivnošću. Nakon četvrte godine određeni broj djece prestaje imati potrebu za snom i to također treba uvažiti, te im sukladno njihovim potrebama ponuditi mirne aktivnosti kojima će ta djeca izbjegavati prisilno ležanje u krevetu.
Samozadovoljavanje kao samoregulacija u ranoj dobi
Samozadovoljavanje u predškolskoj dobi obično ima sljedeće karakteristike:
- Istraživanje tijela – dijete uči gdje završava njegovo tijelo i kako određeni dijelovi funkcioniraju.
- Pronalaženje ugode – dodir može proizvesti osjećaj smirenosti i zadovoljstva.
- Nerazvijena seksualna simbolika – za dijete, ovo ponašanje nije povezano sa seksualnim fantazijama niti svjesnom željom za partnerom.
Studije iz područja dječje razvojne psihologije (Levine, 2002.; Bancroft, 2009.) potvrđuju da ovakva ponašanja u ranoj dobi imaju isključivo samoregulacijsku funkciju, dok seksualne asocijacije nastupaju znatno kasnije, u predpubertetskom i pubertetskom razdoblju.
Zbog ove činjenice, da se djeca u predškolskoj dobi samozodovoljavanje doživljavaju kao samoregulaciju, smatram da roditelji ne bi trebali slati djecu u njihovu sobu (ili kupaonicu kako neki „stručnjaci“ preporučuju) da to „dovrše“, već im treba pomoći koregulacijom, odnosno da roditelj u tim trenucima uzme dijete u zagrljaj, da ga digne na ruke, izljubi, da ga zaokupi svojom pažnjom.
To bi po meni bio najispravniji put roditeljskog pomaganja djeci predškolske dobi, čija seksualnost u toj dobi „spava“ i razvojno psihološki nema potrebe buditi je. Prvenstveno treba obratiti pažnju i promatrati ponašanja djeteta, jer samozadovoljavanje samo po sebi nije zabrinjavajuće, treba ga promatrati i kroz kontekst u kojem se događa.
Međutim, dodatnu pažnju zahtijevaju slučajevi kada dijete:
- uporno i vrlo često ponavlja ovo ponašanje,
- ignorira upute i nastavlja ga prakticirati u javnosti,
- pokazuje znakove tjeskobe, povlačenja ili agresije,
- iznosi neobične izjave ili pokazuje ponašanja koja mogu upućivati na izloženost neprimjerenim sadržajima ili iskustvima.
U takvim situacijama preporučuje se konzultacija sa stručnjacima – psihologom, pedagogom ili dječjim terapeutom.
Odgojitelji imaju važnu funkciju u podržavanju zdravog emocionalnog razvoja djece:
- Promatranje bez dizanja panike – povremeno dodirivanje nije razlog za uzbunu.
- Podučavanje o privatnosti – kroz slikovnice, igre i razgovor djecu se može poticati na razumijevanje intimnosti.
- Suradnja s roditeljima – zajednički pristup ključan je za konzistentnost poruka koje dijete prima.
Dodatni konkretni primjeri za roditelje i odgojitelje
U situacijama kada odrasli primijete da se dijete samozadovoljava, najvažnije je ostati smiren i ne posramiti dijete. Puno je korisnije prepoznati što dijete u tom trenutku treba i pružiti mu podršku kroz koregulaciju. Evo nekoliko rečenica koje se mogu koristiti:
- Kada dijete teško zaspi i posegne za samozadovoljavanjem: „Vidim da ti je baš teško zaspati. Doći ću i dat ću ti ruku, pa ćemo zajedno probati zaspati.“
- Kada je djetetu dosadno ili osjeća manjak pažnje: „Baš ti je dosadno sada, jel’ da? Evo, možeš stisnuti ovu lopticu ili zagrliti plišanca dok se odmaraš.“
- Kada dijete traži smirenje jer mu nedostaje roditelj ili je emocionalno osjetljivo:
„Znam, fali ti mama sada. Ja sam ovdje s tobom, pomazim te po ruci dok ne bude lakše.“
Ovakav pristup djeci jasno poručuje da njihova potreba nije „pogrešna“, ali da postoje primjereniji načini i mjesta za samoregulaciju. Umjesto izoliranja djeteta („idi u svoju sobu i završi“), odrasli mu pomažu da se umiri kroz bliskost i zamjenske aktivnosti. To je istovremeno emocionalna podrška i učenje granica.
Samozadovoljavanje kod djece predškolske dobi prirodan je i razvojno očekivan proces. Ključan zadatak odraslih je stvoriti sigurno emocionalno okruženje uz jasno prepoznavanje dječjih potreba, odnosno razloga iz kojih dolazi do potrebe za samozadovoljavanjem. Prepoznati jesu li u pitanju istraživanje, stvaranje ugode, nošenje sa stresom i frustracijom ili dosada i sukladno tome prilagoditi svoj roditeljski pristup. Smiren, informiran i stručan pristup najbolji je put za očuvanje djetetove emocionalne dobrobiti i zdravog razvoja.
Autor: Matej Čuljak, vaš psiholog
