Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj s kojim je orao njivu, pa su imali što jesti. Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće! Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna… Za par dana konj se vratio i doveo za sobom cijelo krdo divljih konja. Svi viknuše: Koja sreća! Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna… Starčev sin slomio je nogu pokušavajući pripitomiti jednog od divljih konja i svi u selu graknuše: Ajme nesreće! Jedino starac govoraše: Sreća? Nesreća? A tko to zna… Uskoro se i zaratilo pa jedino starčevog sina zbog slomljene noge nisu regrutirali u vojsku. Svi naravno viknuše: Kakva sreća! Svi osim mudrog starca koji je i dalje govorio isto: Sreća? Nesreća? A tko to zna…
Mogao bih nabrojiti još ovakvih situacija, no već sada možete shvatiti poantu, jer smo svi u svojim životima iskusili barem jednu ovakvu situaciju. Ova poučna priča Anthonyja de Mella govori da puno toga u životu shvaćamo zdravo za gotovo, kao da nas se u životu malo toga pita ili kao da sve ima unaprijed napisan scenarij koji samo trebamo „proživjeti“. A zapravo – nigdje ne piše da moramo reagirati, očajavati ili suditi odmah. Mudrost starca leži upravo u odgodi prosudbe, u dopuštanju životu da pokaže svoje lice prije nego što zaključimo kakvo ono jest.
Starac iz priče mogao je, poput mnogih od nas, dati životu etikete: dobro, loše, strašno, prekrasno. Mogao je cijeli život provesti čupajući kosu i tražeći krivce. No on je odlučio nešto drugo – živjeti život i u skladu s tim se ponašati. Znao je da nema kontrolu nad svime, ali je znao i to da život, unatoč svim usponima i padovima, uvijek ostaje vrijedan življenja.
Još je Viktor Frankl govorio da tu i leži čovjekova jedina neotuđiva sloboda: ne u biranju okolnosti, nego u biranju stava prema njima. Starac iz priče, baš poput starozavjetnog Joba, znao je da i dobro i loše dolaze u paketu s ljudskim iskustvom. Job je govorio: „Bog dao, Bog uzeo, blagoslovljeno ime Gospodnje.“ Bio je svjestan da čovjek ne upravlja svime, ali može upravljati sobom pred onime što mu život donosi. I starac je činio isto – nije darivao moć kaosu, nego vlastitoj svjesnoj reakciji.
Koji su vaši mehanizmi brzog zaborava?
Današnji, ubrzani čovjek rijetko si dopušta takav pogled. Živimo brzo, površno, često bez svjesne zahvalnosti dok god sve ide „kako treba“. A kad počne ići nizbrdo, reagiramo panično, kao da je svaka kiša potop, svaki oblak znak kraja, svaka kriza dokaz da smo nešto pogriješili. U želji za što bržim oslobođenjem od briga i neizvjesnosti pribjegavamo mehanizmima brzog zaborava: zabavi, kupovini, društvenim mrežama, ili jednostavno bježimo od sebe – umjesto da zastanemo i zapitamo se: Je li ovo doista nesreća? A tko to zna?
Jer život je splet sreće i nesreće, tame i svjetla, uspona i padova. Kao dan i noć, jedno bez drugog ne postoji. Kako bismo uopće znali da je nešto dobro, da prije toga nismo iskusili težinu? Jorge Luis Borges je jednom rekao da je život savršeno izbalansiran: “Nitko ne posjeduje puninu, ali svatko dobiva komadić.” I možda nas život ne pita za dopuštenje, ali nas pita za stav. Ponekad je najmudrije – preživjeti dan, sakriti se dok oluja ne prođe. Izaći van i vikati na nju može zvučati hrabro, ali najčešće završimo mokri, ispuhani i nesigurniji nego na početku.
Nije uvijek poraz priznati da nešto trenutačno ne možemo. Nije slabost reći: „Još nisam spreman.“
Snagu treba čuvati za trenutke u kojima naš doprinos može nešto promijeniti. To je zrela, odgovorna hrabrost – ne histerična reakcija na svaku promjenu, nego svjesno biranje trenutka djelovanja. Viktor Frankl je u logoru gledao ljude kojima je sve bilo oduzeto – dom, sloboda, imovina, privatnost, budućnost – a koji su ipak birali smisao.
Mogli su se baciti na električnu ogradu i završiti sve, ali neki su odlučili u boli tražiti značenje. I upravo to ih je održalo živima. Neki od njih više nisu imali ništa osim onoga što se ne može oduzeti – unutarnji prostor slobode. Starac iz priče mogao je u svakoj nedaći vidjeti povod za očaj, no nije. Umjesto toga promatrao je. Čekao. Dopustio vremenu da progovori. Shvaćao je da se mnogo toga tek kasnije otkrije kao blagoslov, ali samo onome tko se usudio sačekati i vidjeti.
Pustiti – nije zaboraviti
I vi se možete osvrnuti unatrag. Sigurno ste imali situacije za koje ste mislili da će vas slomiti. Da su kraj. Da će vas koštati glave, zdravlja, budućnosti, dostojanstva. Pa ipak – tu ste. Možda s ponekim ožiljkom, možda s više mudrosti i manje iluzija, možda ranjiviji, ali i jači. Možda ste tek sada svjesni koliko vas je svaki pad nešto naučio – o drugima, o životu, ali ponajviše – o sebi. Pomiriti se s prošlošću ne znači odobriti ju ili reći da je bila dobra. Ne. Pomiriti se znači otpustiti teret koji vas razara iznutra. Boreći se protiv prošlosti, držimo ju na životu. Držimo ju preblizu sebi.
Dajemo joj moć koju više ne zaslužuje. Pustiti – nije zaboraviti. Pustiti znači reći: “Bio je to dio puta, ali moj put ide dalje.” I tako, korak po korak, prošlost postaje ono što treba biti – učitelj, a ne tamničar. Ako čovjek i dalje ne vidi blagoslove u teškoćama kroz koje je prošao, možda ih još nije u potpunosti prihvatio.
Možda ih još gleda očima straha, a ne očima smisla. Možda tek treba dopustiti da vrijeme učini svoje i pokaže zašto je nešto bilo nužno. Ulagati u život – znači prihvaćati ga. I kad grije. I kad boli. I kad daruje. I kad uzima. Ne znam je li nešto sreća ili nesreća – a tko to zna? Ali znam da sve može postati smisao – ako mu to dopustimo.
„Tri su stvari koje možete učiniti sa svojim životom: možete ga potratiti, potrošiti ili uložiti. Najbolje je iskoristiti svoj život tako što ćete ga uložiti u nešto što će trajati duže od vašeg vremena na Zemlji.” (Rick Warren)
Matej Čuljak
Vaš psiholog i psihoterapeut
