Imaš li svoju kritičku prijateljicu u vrtiću?
Razvod braka ili razvrgnuće izvanbračne zajednice kao pojava je sve prisutnija u obiteljima djece rane i predškolske dobi, što prije nije bio slučaj jer su supružnici uglavnom čekali s tom teškom odlukom da djeca „malo porastu“. Mada ni to nije idealno rješenje, jer znamo da djeca lako „namirišu“ kad nešto ne funkcionira unutar obitelji, a od roditelja dobivaju zbunjujuće signale, odnosno ne dobivaju iskrene odgovore.
Tada djeca često znaju nekim svojim određenim ponašanjima pokušati umiriti roditelja ili skrenuti pažnju na sebe, pa počnu biti jako umiljata i mazna ili postanu izrazito zahtjevna i čini se kako niti na zahod ne mogu otići, a da o tome ne izvijeste roditelja. Tu se često radi o tome da djeca na neki sebi svojstven način pokušavaju biti terapeuti svojim roditeljima, odnosno pokušavaju ih održati skupa, što je izuzetno neprimjerena pozicija za dijete unutar obitelji. Problem je također što roditelj to ne primjećuje i ne odgovara na dječje signale.
Osvrnimo se kratko na statistiku koja kaže da je u 2022. godini zabilježeno 4.808 razvoda u Hrvatskoj, prema podacima DZS-a, što bi značilo da se na 1.000 sklopljenih brakova razvede njih 266. Na razini Hrvatske 50,6 % sklopljenih brakova u 2022. bili su vjerski, a 49,4 % građanski. S vremenom pada broj vjerskih, a raste broj građanskih brakova, što ide u korak s podacima Eurostata o sličnim pojavama unutar Europske unije.
Izvan brakova rađa se gotovo četvrtina djece, odnosno djeca čiji roditelji nisu niti u vjerskom, niti u građanskom braku, već žive u kohabitaciji. Podaci o rođenoj djeci u partnerskoj kohabitaciji na razini Europske unije govore da se primjerice u Francuskoj izvan braka rađa 62% djece, u Norveškoj 59% djece, Portugalu 58% djece i nama susjednoj Sloveniji 57% djece. Ovo su podaci koje možemo kroz 5 do 10 godina očekivati i kod nas.
Obično kada su roditelji u postupku razvoda, Hrvatski zavod za socijalni rad (prijašnji Centar za socijalnu skrb) šalje upit odgojno - obrazovnim ustanovama koje pohađaju djeca, da se očitujemo o ponašanju djeteta, brizi i interesu roditelja vezano za ostvarivanje njihovih roditeljskih dužnosti, suradnji s vrtićem i slično. Moja praksa, kao vrtićkog psihologa, je da nakon upita HZRS-a zovem roditelje na razgovor, čisto da ih obavijestim o tome da smo dobili upit na koji ćemo odgovoriti na način da napišemo samo ono što mi vidimo, ne ono što nam oni „na vratima“ sobe dječjeg boravka sugeriraju. Roditelji na razgovoru obično kažu da se razvode da djeci bude bolje, da im bude mirnije, da više ne mogu skupa i slično.
Tada je dobro promotriti i samo ponašanje roditelja, kako se odnose jedan prema drugome, koliko se uvažavaju kao sugovornici jer sve vam to daje za naslutiti što će se odvijati u narednom periodu. Ono što se najčešće događa je da u cijelom tom vrtlogu razvoda nitko od supružnika ne vidi dijete, već samo gledaju kako da jedan drugome prouzroče više problema. Dijete im postaje kao predmet koji jedan drugome predaju u dogovoreno vrijeme. Neka mi oproste svi oni koji se mirno razvedu i dogovore, no oni su manjina. Uglavnom se to završava tako da svaki od roditelja pokušava odgojitelju reći što više ružnih stvari o onom drugom roditelju, u želji da si priskrbi naklonost odgojitelja.
“Djeca ne trebaju kritičare, nego uzore.” (Joseph Joubert)
Imali smo situaciju ove godine u jednom od naših objekata Dječjeg vrtića Prečko, da su oba roditelja (koji su rastavljeni) dječaku obećali da će doći zajedno na radionicu u vrtiću koja je organizirana za djecu i roditelje. Dječak je za vrijeme razvoda i nakon njega pokazivao znakove povećane agresivnosti unutar odgojne skupine, često je znao biti neutješan, mrzovoljan i slično. No nakon što mu roditelji obećali da će doći na radionicu (tjedan dana prije same radionice) on je svoj djeci svaki dan govorio kako će njemu doći i mama i tata na radionicu, mada je to drugoj djeci bilo čudno, jer i njima će doći oba roditelja pa nisu na prvu shvatili o čemu se ovdje radi.
No dječakovo ponašanje se znatno promijenilo u tom tjednu prije radionice, jer je postao puno suradljiviji, gotovo bez agresivnih ispada, mirniji, fokusiraniji i slično. To ponašanje se nastavilo još dva puna tjedna nakon radionice. Tri tjedna je dječak iskazivao socijalno poželjna ponašanja kao rezultat jedne radionice od sat i pol kada je imao oba (biološka) roditelja samo za sebe.
E sad zamislite koliko bi djeci bilo jednostavnije kada bi roditelji nakon razvoda ostali u dobrim odnosima i kada bi bili u stanju popiti zajedno kavu prilikom „primopredaje“ djeteta. Koliko bi samo značilo djeci da se ne osjećaju kao paket ili torba koja putuje od jednog do drugog roditelja, nego da mogu imati oba roditelja barem jednom tjedno u isto vrijeme na istom mjestu. To bi bilo u najboljem interesu djeteta, a upravo zbog toga mi i jesmo tu gdje jesmo, da pomognemo roditeljima i djeci da unatoč svemu ostanu povezani.
Autor: Matej Čuljak
