Svi smo svjesni činjenice da je u svakodnevnom životu najbolje biti iskren i govoriti istinu bez obzira na cijenu. Iskrenost je temelj kvalitetnih odnosa, povjerenja i osjećaja sigurnosti – i zato je važno s njom započeti što ranije. Potičući dijete na iskrenost od najranije dobi, roditelji i odgojitelji stvaraju temelje za kasniji razvoj odgovorne i emocionalno zrele osobe.
Ne smijemo zaboraviti da djeca uče ono što vide – a odrasli su im prvi i najutjecajniji modeli. Mala djeca obično govore ono što misle, bez zadrške i društvenih „filtera“. Njihova spontanost često nas može dovesti u nezgodne situacije, ali upravo iz nje vidimo da djeca nemaju razvijen koncept skrivanja ili nametanja slike o sebi.
Kako rastu i upoznaju društvene norme, uče da nije uvijek „pristojno“ reći sve što misle – i ozbiljnije otkrivaju da se istinom može raniti, ali i izbjeći posljedice. Tu počinju prvi koraci prema svjesnom laganju.
Važno je razlikovati djetetovu maštu od laganja. Djeca, posebno mlađa od četiri godine, često pričaju izmišljene priče, imitiraju likove ili „glume“ situacije – sve to služi njihovom razvoju, obradi emocija, učenju socijalnih uloga i izgradnji identiteta. To nije laganje, već dio zdravog razvoja i razumijevanja svijeta.
Prvo svjesno laganje obično se javlja između četvrte i šeste godine, kada djeca shvaćaju da im odrasli ne mogu čitati misli, te da mogu prikriti dio istine i pritom izbjeći kaznu ili neugodnost.
U toj dobi djeca već mogu kontrolirati izraz lica i ton glasa, pa ih odrasli teže prepoznaju kada pokušavaju nešto sakriti.
Roditelj ili odgojitelj je taj koji održava lanac iskrenosti čvrstim
Djeca najviše uče promatrajući odrasle. Obećanja koja se ne ispune, dogovori koji se prekrše, „male bijele laži“ izrečene pred djecom – sve to postaje njihov potencijalni obrazac ponašanja. Roditelj ili odgojitelj je taj koji održava lanac iskrenosti čvrstim. Kada odrasla osoba kaže nešto što ne misli ili prekrši dogovor, dijete to ne doživljava samo kao sitnu grešku, nego kao izdaju povjerenja.
Zato je iznimno važno da odrasli budu dosljedni, jer obećanja koja daju trebaju poštovati. Kazne i posljedice ne trebaju biti prijetnja nego dogovor, jer odrasli i sami trebaju prakticirati iskrenost, pa čak i kad je neugodna i može zaboljeti jer dijete vrlo dobro osjeti kada riječi i djela odrasle osobe nisu u skladu – i iz toga uči.
Ako dijete uhvatimo u laži, najgore što možemo učiniti jest napasti ga kritikama, moraliziranjem ili kaznom „iz bijesa“. Odrasli često reagiraju burno jer laž doživljavaju kao nepoštovanje ili manipulaciju, ali dijete najčešće laže iz sasvim drugih razloga:
- boji se kazne
- želi izbjeći razočaranje odrasle osobe
- pokušava zaštititi sebe ili druge
- osjeća nelagodu ili sram
- traži način da kontrolira situaciju
Umjesto „Zašto si lagao?“ puno korisnije je pitati „Što si pokušao postići tom laži?“. Tako dijete ima priliku priznati svoje osjećaje, a odrasla osoba razumjeti njegovu potrebu.
Pri tome je važno:
- ne napadati osobu, nego govoriti o ponašanju
- ostati smiren
- pokazati da priznavanje istine donosi više dobra nego skrivanja
- razgovarati o posljedicama, a ne o krivnji
Ako se procijeni da je potrebna kazna ili posljedica, ona treba biti pravedna i dosljedna – jer prevelika obećanja i kazne koje se ne ostvare ponovno šalju poruku nedosljednosti i mogu potaknuti novo laganje.
Odgojitelji i učitelji često vide dijete u sasvim drugim situacijama nego roditelji. Vrtić i škola su prvi trenuci u kojima dijete mora samostalno donositi odluke bez roditeljske intervencije – i tu se jako dobro vidi stvarna razina iskrenosti i moralnog razvoja.
Odgojitelji mogu:
- pohvaliti dijete kad prizna istinu
- koristiti priče, basne i dramske igre kako bi djeca kroz likove učila o iskrenosti
- stvarati ozračje u kojem nije strašno pogriješiti
- razgovarati o osjećajima i posljedicama
- biti model koji daje primjer kako izgleda istinito, ali ljubazno komuniciranje
Kada kažem istinu, nisam manje voljen
U razredu ili odgojnoj skupini gdje su odrasli pravedni, dosljedni i emocionalno otvoreni, djeca se manje boje priznati i lakše razvijaju osjećaj moralne odgovornosti. Djeca će govoriti istinu onda kada osjećaju da je ok reći i ono što nije lijepo. Ako se boje, ako misle da će razočarati odraslu osobu do koje im je stalo ili ako se susreću s pretjeranim kaznama – lakše će posegnuti za laži.
Zato je važno izgraditi odnos u kojem dijete zna:
- „Kada kažem istinu, nisam manje voljeno.“
- „I ako pogriješim, mogu to reći bez straha.“
- „Odrasli će me saslušati prije nego što me osude.“
Djeca koja imaju takvu podršku imaju manje potrebe lagati – jer nemaju što skrivati. Iskrenost se ne rađa sama od sebe – ona se uči, gradi i njeguje. I roditelji i odgojitelji imaju odgovornu ulogu u tom procesu. Djeca najprije uče kroz modele – a onda kroz vlastito iskustvo.
Na nama odraslima je da:
- održimo svoje riječi i obećanja
- pokazujemo da je istina dugoročno bolja od kratkotrajnog olakšanja
- stvaramo atmosferu povjerenja
- dopuštamo djeci da uče iz pogrešaka bez srama
Jer kad dijete nauči da se istina smije reći – i da je u redu pogriješiti – tada odrasta u osobu koja ne bježi od odgovornosti, nego se s njom hrabro nosi.
„Iskrenost je prvo poglavlje knjige o mudrosti.“ (Thomas Jefferson)
Matej Čuljak
Psiholog i psihoterapeut
