Svjedoci smo da je u zadnjih 15-ak godina, koliko sam stručni suradnik u vrtiću, u hrvatskim (a neka istraživanja kažu i u europskim) vrtićima sve veći broj djece s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju. Ovdje nam nije cilj ulaziti u razloge povećanja broje takve djece jer to je tema za sebe.
Ovdje ćemo se usmjeriti na roditelje, odgojitelje i stručnjake koji se suočavaju s pitanjem: Kako najbolje podržati njihov razvoj, a istovremeno osigurati kvalitetan odgoj za svu (ostalu) djecu u odgojnim skupinama?
Ključni pojmovi koji često bune roditelje, a ponekad i stručnjake i odgojitelje su integracija i inkluzija. Integracija podrazumijeva da se dijete s teškoćama prilagođava postojećem sustavu i grupi, dok inkluzija znači da se cijeli sustav (djelatnici, program, prostor, metode rada) prilagođava potrebama djece.
Inkluzivni pristup temelji se na humanim vrijednostima ravnopravnosti i prihvaćanja različitosti. Smatram da je važno postaviti jedno kritičko pitanje:
Koliko inkluzija i integracija općenito koriste djeci urednog razvoja?
Mada u teoriji svaka inicijativa može ići u smjeru dobrobiti i za djecu urednog razvoja i za djecu s posebnim potrebama i teškoćama, uvijek ostaje pitanje strukture ustanove i materijalno-organizacijskih uvjeta. U Republici Hrvatskoj inkluzija je regulirana Zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju te Državnim pedagoškim standardom.
Djeca s teškoćama (oštećenje vida, sluha, motoričke teškoće, poremećaji autističnog spektra, intelektualne teškoće, itd.) imaju pravo na uključivanje u redovite skupine, uz mogućnost individualnog programa (IOOK) i podrške stručnih suradnika.
Samo 8% zagrebačkih vrtića prilagođeno djeci s teškoćama
Smiljana Zrilić u svojoj knjizi „Djeca s teškoćama u inkluzivnom vrtiću i školi“ naglašava važnost kompetencija odgojitelja i suradnje s roditeljima. Inkluzija nije samo smještaj djeteta u redovitu skupinu, već sustavna prilagodba okoline, metoda rada, profila suradnika koji trebaju biti zaposleni i ostale djece u odgojnoj skupini u koju dolazi specifično dijete. Djeca s teškoćama u inkluzivnim uvjetima imaju značajne prednosti. Ranija i intenzivnija interakcija s vršnjacima urednog razvoja potiče razvoj socijalnih vještina, komunikacije, samopouzdanja.
Jedan od primjera dobre prakse je Dječji vrtić Potočnica, koji od 1998. ostvaruje program za djecu s teškoćama. Specifičnost programa očituje se u pristupu djeci kojim se nastoji omogućiti odrastanje u minimalno ograničavajućoj okolini. U svakodnevnom radu provodi se individualizirani edukacijsko-re/habilitacijski program stimulacije psihomotoričkog razvoja, njeguju se sve vrste likovnog, glazbenog te izražavanja kroz pokret kao i sve ostali segmenti odgojno obrazovnog rada i aktivnosti.
Zaposleni profili stručnjaka u toj posebnoj odgojnoj skupini od 9 djece su edukacijski rehabilitator, odgojitelj, zdravstveni djelatnik i fizioterapeut. Kako bi programom inkluzije mogli zadovoljiti sve odgojno-obrazovne i specifične potrebe djece s teškoćama, u skupinama su kao podrška za devetoro djece uključeni osobni pomoćnici i njegovatelji.
U ovakvim slučajevima možemo zaključiti da je vrtić uistinu mjesto koje omogućava i djeci s većim teškoćama da budu uključena u svakodnevnu igru i boravak sa svojim vršnjacima, ostvarujući tako jedan od temeljnih ciljeva, a to je socijalna integracija. Još nekoliko vrtića Grada Zagreba ima slične programe i uvjete rade za djecu sa specifičnim potrebama, poput Dječjih vrtića Bajka, Različak, Vladimir Nazor i Duga.
Ako uzmemo u obzir da je 60 gradskih vrtića u Gradu Zagrebu, a samo ovih pet imaju posebne programe za djecu sa specifičnim potrebama, dolazimo do toga da nešto više od 8% vrtića ima posebne programe za djecu sa specifičnim razvojnim odstupanjima. To znači da nešto manje od 92% vrtića grada Zagreba djecu s teškoćama prilagođava postojećem sustavu i odgojnoj skupini.
Kako osigurati podršku u svakodnevnim, realnim uvjetima rada vrtića?
Vraćam se na prvobitno pitanje: Koliko inkluzija i integracija općenito koriste djeci urednog razvoja?
Djeca urednog razvoja u inkluzivnim skupinama razvijaju empatiju, toleranciju, pomaganje i razumijevanje različitosti. Možemo zaključiti da uz dovoljan broj stručnjaka raznih profila djeca ostvaruju napredak u posebnim skupinama i zadovoljavaju uvjete da ulaze u skupine redovitog programa.
Ali što je s vrtićima koji nemaju dovoljan broj stručnjaka? Što je s vrtićima koji ni za „obične“ skupine nemaju dovoljno odgojitelja, nego se „krpaju“ nestručnim zamjenama? Što kada roditelji na upise dolaze s preporukama liječnika raznih profila i privatnih poliklinika koji sugeriraju upis u vrtić, pa se na njihovu preporuku uhvate kao da je sam Zakon? Kako im objasniti da osim na njihovo dijete, mi kao djelatnici vrtića moramo misliti i na svu ostalu djecu u odgojnoj skupini kojoj po dobi pripada specifično dijete?
Kako pomiriti potrebe sve ostale djece u odgojnoj skupini, ako vrtić ne može osigurati „trećeg“ odgojitelja koji je u vrtićima više egzotika nego realnost, a kamoli da razgovaramo o posebnim skupinama u svakom vrtiću, dodatnom kadru koji bi trebao biti zaposlen i slično.
Kao što vidite, potencijalni izazovi u skupinama s nedovoljnom podrškom mogu biti nedostatak njegovatelja, trećih/dodatnih odgojitelja, dodatnih stručnjaka raznih profila ili prevelike grupe, što odgojiteljima može trošiti više vremena na djecu s većim potrebama, a to ponekad usporava tempo rada ili smanjuje individualnu pažnju za ostalu djecu. Ako inkluzija nije kvalitetno provedena, može doći do povećanja poremećaja ponašanja ili frustracije djece unutar odgojne skupine.
Kako da inkluzija ne ostane samo deklarativna?
Stoga je ključno pitanje: Je li cijena koju eventualno plaćaju djeca urednog razvoja opravdana humanim razlozima? Većina dostupnih istraživanja sugerira da uz visoku kvalitetu programa (adekvatan omjer odraslih i djece, posebna odjeljenja, edukacija osoblja) nema negativnog utjecaja na djecu urednog razvoja, već naprotiv – dugoročno obogaćuju društvene i emocionalne kompetencije.
Glavni izazovi u zagrebačkim, pa tako i hrvatskim vrtićima su nedostatak dodatnog stručnog kadra, njegovatelja, dodatnih odgojitelja, brojnost djece u odgojnim skupinama i materijalni resursi. Bez ovih preduvjeta ulazimo u rizik da inkluzija ostane samo deklarativna.
Dio rješenja može biti i osnivanje većeg broja specijaliziranih ustanova koje bi bile prilagođenije djeci s posebnim potrebama, gdje bi roditelji na jednom mjestu mogli dobiti ono što danas traže po cijelom Zagrebu i gube značajan dio vremena u vožnji i gužvama. To bi mogao biti prvi korak nakon kojeg bi se djeca mogla, ovisno o uspješnosti rehabilitacijskog procesa, upisivati u vrtiće i raditi na socijalnoj integraciji.
Inkluzija ili iluzija? Odgovor, kao što vidimo, nikako nije crno-bijeli.
Prava inkluzija zahtijeva više od dobre volje i zakonskih odredbi.
Prava promjena traži sustavne promjene, adekvatne resurse i hrabrost da se otvoreno progovori o granicama. Kako je istaknula Maria Montessori: „U svakom djetetu leži posebna sklonost i poseban, možda skroman, ali uvijek koristan poziv.“ Samo kada poštujemo individualnost svakog djeteta, vrtić postaje istinsko mjesto odrastanja, a ne kompromis u kojem netko uvijek gubi.
Autor: Matej Čuljak
