Postoje trenuci u radu s djecom koji nas zateknu. Bez obzira na naše obrazovanje, djeca često ne odrastaju „po udžbeniku“. To su trenuci u kojima dijete napravi nešto što nismo očekivali — razmišlja drugačije, reagira drugačije, vidi ono što mi ne vidimo.
I upravo u tim trenucima otkriva se nešto važno — ne o djetetu, nego o nama jer mi kao odrasli uz sve što nam se događa na poslu ili privatno, uvijek trebamo imati na umu dobrobit djeteta. Očekivanja kao takva su normalna, čak i uspoređivanja djece po dobi su donekle očekivana, no to bi nam trebalo više koristiti kao orijentir, a ne kao pravilo.
Jer način na koji gledamo dijete često određuje koliko će svojih potencijala ono ostvariti. Kao primjer, donosim ti priču o jednom dječaku koji je vidio svijet drugačijim očima.
Svijet djeteta koje otkriva i svijet odraslog koji želi kontrolirati
U jednoj učionici, davno, sjedio je dječak po imenu Carl Friedrich Gauss.
Dok su druga djeca brojala korak po korak, on je vidio obrasce. Dok su drugi tražili rješenja, njemu su se rješenja jednostavno pojavljivala. Nije bio „brži“ zato što se više trudio — bio je drugačiji zato što je razmišljao drugačije. I upravo tu počinje jedna važna priča za sve nas koji radimo s djecom.
Kada je učitelj zadao zadatak zbrajanja brojeva od 1 do 100, očekivao je proces. Očekivao je trud, vrijeme, možda i pogreške. Nije očekivao da će dijete za nekoliko minuta doći do točnog rješenja.
A kada se to dogodilo on nije prepoznao potencijal. Prepoznao je prijetnju svom autoritetu koja je dovela do bijesa. Nije uspio vidjeti dalje od svojih emocija, što se također događa i nama roditeljima i odgojno-obrazovnim djelatnicima. To je trenutak koji se, nažalost, i danas događa ne samo u učionicama, nego i u obiteljima.
Djeca nas često iznenade svojom brzinom u nekim stvarima, nekad nas iznenade (ili možda izlude?) svojom sporosti, pogotovo kad nam se žuri na posao. Nekad nas iznenade svojim emotivnim stanjima na koja nismo spremni nakon cijelog dana na poslu koji nam je sav kapacitet potrošio.
Još ako krenu sa svojih tisuću puta „Zašto?“ roditelji i odgojitelji se vrlo brzo mogu naći u situaciji da moraju prvo smiriti buru svojih emocija, a nakon toga se kognitivno uhvatiti u koštac sa svim silnim pitanjima, osvijestiti si da ponekad automatski odgovaramo iz određenih vlastitih nesigurnosti. Mada nam to na prvo ovako može izgledati kao „roditeljski poraz“, bitno je osvijetliti svoje nedostatke da možemo na njima raditi.
Roditelj koji viče jer dijete „ne sluša“ ili odgojitelj koji požuruje dijete jer „zaostaje“ ne reagira iz najboljeg interesa djeteta, već prvenstveno iz svoje frustracije s kojom se teško nosi. Ne možemo očekivati samostalne, uspješne i psihološki otporne mlade ljude ako ih na takav način nismo odgajali kad su bili djeca, ako ih nismo podupirali na način koji će rezultirati tim razvojnim ishodima.
Odrasla osoba često ispravlja, prekida ili nameće svoj način razmišljanja jer smatra da će tako za dijete biti lakše, kratkoročno, što možda i hoće. No dugoročno bi dijete trebalo s porastom kronološke dobi biti sve samostalnije u odlukama i preuzimanju odgovornosti.
Djeca često ne trebaju korekciju ponašanja, nego razumijevanje dok se suočavaju s nekim odgojnim izazovima. Ponekad ih treba malo više „motivacijski pogurati“ pri obuvanju i oblačenju, umjesto da to sve sami radimo umjesto njih.
Ponekad je vrijedno i pustiti dijete da napravi neku grešku nakon koje se treba samo pobrinuti za sebe, kao što je na primjer skakanje po lokvicama. To je većini djece izazovno, no kasnije se žale kada smoče hlačice ili majicu. Takvu situaciju ne trebamo gledati kroz oči roditelja koji vidi probleme koji nastaju nakon skakanja po lokvicama, već kroz eksploziju neurona koja se događa u dječjoj glavi.
Svako dijete nosi nešto svoje — jedinstveno, vrijedno i autentično
Gaussova priča nije samo priča o genijalnosti. To je priča o susretu dva svijeta — svijeta djeteta koje otkriva i svijeta odraslog koji želi kontrolirati. U odgoju često zaboravimo jednu jednostavnu, ali ključnu stvar:
Dijete nije projekt. Dijete je proces.
Svako dijete ima svoj način razmišljanja, svoj tempo učenja i svoj unutarnji svijet. Neka djeca će rješenja pronaći brzo, neka polako. Neka će učiti kroz strukturu, druga kroz slobodu. Neka će se izražavati riječima, druga tišinom i nijedno od toga nije pogrešno.
Uloga roditelja i odgojitelja nije da djecu ukalupe u „ispravan način“, nego da prepoznaju kako to dijete funkcionira i da ga u tome podrže. Ponekad će to značiti da moramo dopustiti da nas dijete iznenadi nekim svojim ponašanjem i da to ne znači da smo automatski loš roditelj. Ponekad ćemo morati prihvatiti da naše dijete nije slično drugoj djeci u parku, da ima neke svoje određene specifičnosti i da to nužno ne mora biti loše. Samo drukčije. I to „drukčije“ znači da se mi kao roditelji ili odgojitelji trebamo više prilagođavati djeci, a ne djecu nama.
Ponekad, ono što nama izgleda kao „pogrešno“, možda je zapravo početak nečeg izvanrednog i drugačijeg. A ponekad, naša reakcija može biti prepreka tom razvoju, jer nije svako dijete Gauss. No svako dijete nosi nešto svoje — jedinstveno, vrijedno i autentično. Na nama je da to ne ugušimo. Dijete koje je viđeno, prihvaćeno i shvaćeno — ima slobodu razviti svoj puni potencijal.
To je, na kraju, važnije od svakog točnog odgovora. U životu će djeca ionako najbolje životne lekcije naučiti kada promaše, a tada im se aktivira onaj glas „roditelja“, koji ih je ili podupirao i vjerovao u njih ili obeshrabrivao.
„Dijete nije prazna posuda koju treba napuniti, već izvor koji treba pustiti da teče.“
(Maria Montessori)
Matej Čuljak
Psiholog mentor
