Svako dijete dolazi na svijet s jednom temeljnom potrebom - da bude viđeno, prihvaćeno i sigurno. Dijete ne dolazi na svijet da nosi terete odraslih, da rješava njihove probleme ili da bude emocionalni oslonac roditelju. Njegovo prirodno mjesto je mjesto djeteta – mjesto u kojem smije učiti, istraživati, griješiti, razvijati se i osjećati da postoji netko veći od njega tko o njemu brine.
U zdravoj obiteljskoj dinamici smjer ljubavi i odgovornosti ide od roditelja prema djetetu. Roditelj daje sigurnost, zaštitu, vodstvo i emocionalnu stabilnost, a dijete prima. Ovo je roditeljima jasno kada ispred sebe imaju malo, nemoćno dojenče, koje „ništa ne može“ osim plakati i gugutati.
Tada roditelji razumiju da dijete ne može preživjeti bez njih i daju sve od sebe da budu najbolji mogući roditelji. No dijete raste, razvija se i postaje sve samostalnije kako vrijeme prolazi. Kako dijete odrasta, ono u sve većoj i većoj mjeri preuzima odgovornost za sebe i svoj život.
Nekako se utjecaj roditelja kako dijete raste smanjuje, a odgovornost djeteta prema samom sebi raste. Samo u ozračju poštovanja i tolerancije prema njegovim osjećajima, dijete može u fazi odvajanja napustiti simbiozu s majkom i napraviti korake prema individuaciji i autonomiji.
No, da bi ovakav zdrav narcizam bio moguć, i roditelji su trebali imati priliku odrasti u takvom okruženju. Roditelji koji kao djeca nisu odrasli u takvom okruženju, narcisoidno su potrebiti, cijeli život traže ono što im njihovi roditelji nisu mogli dati u pravom trenutku.
Točnije, traže osobu koja im se u potpunosti posvećuje, koja ih potpuno razumije i ozbiljno shvaća, koja im se divi i prati ih, kako bi ispunili vlastite nezadovoljene emocionalne potrebe za podrškom, sigurnošću, pažnjom i izostalim zrcaljenjem. Međutim, u nekim obiteljskim okolnostima dolazi do zamjene uloga.
Dijete počinje preuzimati ono što pripada odraslima. Taj se proces naziva parentifikacija – situacija u kojoj dijete preuzima roditeljsku ili emocionalnu ulogu u obitelji.
Ti si naš mali odrasli!
Parentificirano dijete često izvana može izgledati vrlo zrelo, odgovorno i samostalno. Možda ga odrasli čak pohvale riječima: „Kako si ti pametan/na“, „Na tebe se uvijek možemo osloniti“, „Ti si naš mali odrasli“.
Iako te osobine same po sebi mogu biti vrijedne, problem nastaje kada dijete ne bira odgovornost, nego je ona nametnuta jer dijete nema drugog izbora.
Dijete tada može početi vjerovati da mora biti jako da bi drugi bili dobro, da ne smije imati svoje probleme jer će to dodatno uzrujavati roditelje, da djetetove potrebe i nisu toliko važne jer ima puno važnijih stvari, te u konačnici dijete počinje razmišljati da vrijedi jedino onda kada pomaže drugima. Na taj način samo sebe uvlači sve dublje i dublje u pomagačku spiralu u kojoj pokušavajući pomagati drugima sve manje i manje vidi sebe.
Zaboravlja sebe i svoje osnovne potrebe jer procjenjuje da njegove potrebe nisu toliko važne. A dijete ipak ostaje dijete. Bez obzira koliko je sposobno, ono nema emocionalnu zrelost odrasle osobe i ne može nositi terete koji mu ne pripadaju. Niti je dovoljno izgrađeno kao ličnost da nosi odgovornosti koje su mu nametnute.
Oblici parentifikacije
Parentifikacija se najčešće pojavljuje u dva oblika. Instrumentalna parentifikacija događa se kada dijete preuzima previše praktičnih odgovornosti za svoju dob. Primjerice, brine o mlađoj braći i sestrama kao roditelj, preuzima velik dio kućanskih obaveza ili postaje osoba koja se mora brinuti za funkcioniranje obitelji.
Naravno, djeca trebaju učiti odgovornost i pomagati u obitelji. Razlika je u tome preuzima li dijete zadatke kao dio zdravog odrastanja ili zato što obitelj bez njega ne funkcionira.
Emocionalna parentifikacija još je suptilnija. Ona se događa kada roditelj od djeteta napravi svog povjerenika, prijatelja ili emocionalnog oslonca. Dijete tada sluša probleme odraslih, roditeljske sukobe, financijske brige ili emocionalne teškoće roditelja.
Može osjećati da mora smirivati situaciju, birati strane ili paziti da se roditelj ne raspadne. Dijete postaje čuvar roditeljevih osjećaja, umjesto da roditelj bude čuvar djetetovih osjećaja.
U emocionalnoj parentifikaciji dijete postaje „žrtveno janje“ (uzrok tuđe nesreće) ili pak postane „savršeno“ dijete, koje nikad nije izvor problema i ne postavlja nikakve zahtjeve pred roditelja. Većina istraživača ovog fenomena tvrdi da iskustvo emocionalne parentifikacije nije adaptivno rješenje anksioznosti obiteljskog sustava te je gotovo uvijek destruktivnog ishoda za dijete i kasnije odraslu osobu.
Odabir pomažućih profesija
Djeca koja su rano naučila brinuti o drugima često postaju vrlo empatične osobe. Znaju prepoznati tuđe potrebe i često imaju snažan osjećaj odgovornosti. No, ako se taj obrazac nastavi u odrasloj dobi, mogu imati teškoće s postavljanjem granica, primanjem pomoći i prepoznavanjem vlastitih potreba.
U sebi mogu nositi osjećaj da uvijek moraju biti korisni, dostupni i jaki. Mogu teško reći „ne“ jer su odmalena učili da ljubav dolazi kroz brigu za druge. Istraživanja provedena s profesionalnim pomagačima naglašavaju kako pri odabiru pomažuće profesije veliku ulogu igra iskustvo emocionalnog zanemarivanja, koje je dovedeno u vezu s iskustvom parentifikacije.
Parentificirano dijete postaje vješto u opažanju i odgovaranju na potrebe drugih, a samim time i motivirano na prakticiranje istog, što ga nerijetko kasnije u životu vodi do odabira pomažuće profesije, pa tako i posla odgojitelja.
Mnogi roditelji koji nesvjesno parentificiraju svoju djecu i sami su odrasli u okruženjima gdje nisu imali dovoljno sigurnosti, podrške ili prostora za vlastite emocije. Djeca često ponavljaju ono što su naučila. Ne zato što ne vole svoju djecu, nego zato što ljudi često prenose obrasce koje nikada nisu osvijestili.
Zato je važno gledati s razumijevanjem, ali i s odgovornošću. Roditelj ne treba biti savršen, ali treba biti spreman učiti, razvijati se i preuzeti svoje mjesto odrasle osobe.
Dijete ne smije biti odgovorno za sreću svojih roditelja
Jedna od najvažnijih poruka za roditelje jest da moraju biti svjesni da dijete može voljeti roditelja, ali ne može (i ne smije) biti odgovorno za sreću svojih roditelja. Dijete može biti blizu roditelju, ali ne treba biti njegov terapeut. Može pomagati u obitelji, ali ne treba biti njezin stup koji drži sve na okupu.
Najveći dar koji roditelj može dati djetetu jest sloboda da bude dijete. Kada dijete osjeti da roditelj može nositi vlastite brige, ono dobiva prostor za vlastiti rast. Tada može slobodno razvijati svoje sposobnosti, svoje snove i svoj put. Dijete nije došlo na svijet da popravi prošlost svojih roditelja; dijete je došlo da živi svoj život!
I ti i ja postojimo kao dio nevidljive mreže, u čijem tkanju također sudjelujemo. Ipak, ako naučimo čuti ono što je teško čuti i vidjeti ono što je teško vidjeti, možemo uočiti određena ponavljanja, „slučajnosti“ u našoj obiteljskoj povijesti. Pa pogledamo li opet bliže, postaje nam jasnije da ni slučajnosti nisu toliko slučajne, koliko nam postaju jasnije kao međugeneracijski obrasci koji čine niti naše obiteljske povijesti.
Da način na koji se mi osjećamo napuštenima nije samo naš, već seže generacijama iza nas. Tada jasniji postajemo i sami sebi, svjesniji tko smo i tko bismo mogli biti kada bismo konačno počeli živjeti „svoj“ život, mjesto života naših roditelja, djedova i baki. (Anne Ancelin Schutzenberger)
Matej Čuljak
Psiholog mentor
