Iz dnevnika vrtićkog psihologa: Kako privući očeve na roditeljski sastanak?

Uvijek aktualna tema, kako današnje roditelje privući na roditeljski sastanak, posebno očeve, jer oni su često pasivni, prepuštaju to majkama jer smatraju da one imaju toga više za pitati i komentirati? Također je tu prisutno i ono pitanje kad dođeš kući, pa te žena pita da joj ispričaš o čemu je bila riječ i tko je što rekao, na što većina očeva odgovori s jednom do dvije prosto proširene rečenice, nakon kojih slijedi barem pet potpitanja.

Tu ohrabrujem odgojitelje da organiziraju poseban roditeljski samo za očeve, jer tako će najlakše doprijeti do njih. Očevima treba često osvještavati da oni nisu roditelj broj 2, već da su jednakopravni s majkama, jer često su i očevi sami krivi što skliznu u ulogu sekundarnog roditelja. Također moramo naglasiti da svaki roditelj donosi u obitelj nešto autentično svoje, kako majka, tako i otac.

Svaki od njih donosi u brak i obitelj puno toga što je ponio od kuće, kućnog odgoja, načina komunikacije, podjele kućanskih uloga, što je pročitao, sva dotadašnja iskustva s malom djecom i slično. Majka nikad neće moći zamijeniti oca, ne zato što s njom nešto nije u redu, već zato što svaki roditelj ima nešto autentično svoje što prenosi na svoju djecu. To mogu osobno potvrditi jer sam odrastao uz samohranu majku, koja je meni i bratu blizancu dala sve što je mogla, a i više.

Često nam je znala reći da nas voli i za mamu i za tatu, što ti kao djetetu puno znači, no kako odrastaš, uviđaš da za neke stvari u odgoju jednostavno otac mora biti prisutan kao protuteža majci. Npr. ako je majka ta koja je popustljiva i na sve načine pokušava udovoljiti djeci bez obzira „na cijenu“, onda je u takvoj obitelj otac taj koji pokušava uspostaviti stegu i disciplinu, čisto da majka ne bi djecu „previše razmazila“. Šira slika cijele ove priče je da će djeca više razvojno i općenito profitirati od oba uključena roditelja. Naravno da beskrajno cijenim trud i žrtvu koju samohrani roditelji podnose kako bi njihova obitelj normalno funkcionirala jer sam i sam iz takve obitelji potekao. 

Nema čarobne formule po kojoj bi muškarac postao „otac“

Psiholozi Lamb i suradnici su davne 1987. godine definirali tri uloge oca u obitelji:

1. Odgovornost – preuzimanje odgovornosti za zadovoljavanje djetetovih tjelesnih i zdravstvenih potreba, donošenje odluka vezanih uz brigu o djetetu te ispunjavanje roditeljskih poslova i zadaća (hranjenje, kupanje, posjeti liječniku, potreba za kupnjom nove odjeće i obuće i slično)
2. Pristupačnost – očeva prisutnost i dostupnost za emocionalno povezivanje i spremnost za interakciju s djetetom bez obzira događa li se ili ne stvarna interakcija s djetetom
3. Uključenost – očevo neposredno sudjelovanje u aktivnostima s djecom (igra, čitanje, maženje, uspavljivanje, odlasci van s djetetom, kupanje, prematanje, hranjenje i slično)

Da bi muškarac postao „otac“ nema jedinstvene formule ili čarobnog recepta. To je više stvar pokušaja i pogreške, pogotovo s prvim djetetom. Prvo dijete je i majci i ocu prvi test spremnosti, na kojem više padamo nego prolazimo, ali bitno je da ne odustanemo. Majke se već tijekom trudnoće intenzivno povezuju s djetetom, tako da su one sigurno u određenoj prednosti pred budućim očevima.

No to ne treba obeshrabriti očeve, bez obzira što u tim počecima izgledaju nespretno, kao da ne znaju što bi radili s bebom u rukama i hvata ih panika da ne naprave nešto krivo. Istraživanja potvrđuju da što više očevi vježbaju svoje roditeljstvo, oni postaju kompetentniji, osjećaju se bolje, sretnije i zadovoljnije i ohrabreni su i dalje ulagati u svoje roditeljstvo jer vide pozitivne pomake. Očeva uključenost u brigu o djetetu pozitivno utječe na sve aspekte djetetova razvoja. Istraživanja govore da čak postoje i odgođeni efekti očeva bavljenja djetetom u prvih 30 mjeseci koji su vidljivi u kasnijem djetinjstvu, adolescenciji i odrasloj dobi. 

Ohrabrite očeve i izvucite ih iz sjene!

Svi smo svjesni da se očevi i majke igraju različito sa svojom djecom, koliko god to može zvučati čudno. Igra djece i očeva je u većoj mjeri interaktivna i tjelesna, spontana i bučna, što može svaka majka potvrditi kad uputi mužu komentar da se igra s djecom nekih mirnih aktivnosti. Moj sin Luka je u vrtiću na pitanje odgojiteljica da kaže što najviše voli kod tata rekao da voli kad ga tata „prebije“.

To je podiglo kod odgojiteljica obrvu, no znala je što je Luka htio reći, jer smo se nas dvojica u toj fazi često hrvali i borili. S majkom je to probao par puta, ali je on odustao jer je rekao da to nije to bez tate. Očeva aktivna prisutnost također pozitivno utječe na razvijanje socijalnih vještina i manje poteškoća u ponašanja, kao što su agresivno i neprimjereno ponašanje koje je nažalost sve češće u vrtićima. 

 Zato drage moje odgojiteljice i odgojitelji, ohrabrite očeve i izvucite ih iz njihove sjene. Osvijestite im kolika je zapravo njihova važnost za dijete, kako kratkoročno tako i dugoročno i vjerujem da će se rado odazivati na roditeljske sastanke i individualne konzultacije. 

Autor: Matej Čuljak