Djecu je važno učiti već u predškolskoj dobi koji su intimni dijelovi tijela koje im samo smiju dirati mama i tata kada ih kupaju i doktor na pregledu. Tijekom kupanja ili odijevanja objasnite djeci koncept privatnosti i poštivanja osobnog prostora. Tako dijete uči o granicama bez osjećaja preopterećenosti.
Važno je također naučiti ih prave nazive dijelova tijela, jer to olakšava komunikaciju ako djeca trebaju podijeliti nešto neugodno. Stoga ih naučite da djevojčice imaju vaginu, a dječaci imaju penis. Nema potrebe za tajnim kodnim riječima kakve smo svi mi slušali kao djeca. Naučite svoje dijete da je u redu reći ‘ne’ ako se ne osjeća ugodno.
Objasnite pojam pristanka jednostavnim izrazima. Ako djeca ne žele zagrljaj ili poljubac, to je u redu i drugi bi trebali poštovati njihovu odluku. To postavlja temelje za zdrave granice. Ono gdje mi kao roditelji često griješimo je što djecu nagovaramo od kada su mala da drugima moraju dati pusu, da nekoga moraju zagrliti i slično.
Ako se dijete ne osjeća ugodno, mi roditelji ga ne bismo trebali nagovarati, već zaštiti i „opravdati“ pred drugim ljudima. Bez obzira radi li se o djedu i baki, ujaku, stricu i ostaloj rodbini.
Samo 10 posto djece je zlostavljano od strane nepoznatih osoba
Nažalost, ponekad u životu, bez obzira na sve ono što poduzimamo i činimo, dolazi do zlostavljanja djece. Tada je iznimno važno da roditelji što prije prepoznaju da se zlostavljanje događa (ili se događalo), a još je važnije da dijete dovoljno vjeruje svojim roditeljima da neće biti kažnjeno zbog nečega za što samo nije krivo. Ponašanje djeteta će vam otkriti kada nešto nije u redu.
Nemojte sve gurati u „fazu“, u pubertet, u „pokret otpora“ i slično, već promislite da je li možda ponašanje vašeg djeteta poziv u pomoć. Mnoga djeca se boje da im nitko neće vjerovati ili da će se drugi na njih naljutiti, zbog čega se radije odlučuju na šutnju i život u patnji. Osobe koje zlostavljaju djecu upravo ciljaju taj odnos povjerenja i ljubavi između djeteta i roditelja, govoreći da će ih roditelji kazniti jer su oni krivi, da će ih prezreti i odbaciti jer su ih osramotili.
Kada se ta veza povjerenja između djeteta i roditelja na taj način uzdrma, dijete misli da je prepušteno samo sebi i da se mora samo boriti protiv zlostavljača, što je za dijete prevelik teret. Nešto što roditelji često misle je da se zlostavljanje događa izvan obitelji. Roditelji uče djecu kako ne razgovarati sa strancima i ne dati povjerenje strancu, ali ovdje moramo naglasiti da su zlostavljači najčešće u obitelji, u krugu bliske rodbine i bliskih prijatelja.
„Najveći dar koji roditelj može dati djetetu nije odsutnost opasnosti, nego prisutnost sigurnosti i povjerenja.“
Oko 90 posto seksualnih zlostavljača su djeci vrlo dobro poznate osobe. Jedna trećina su unutar uže obitelji, do 50 posto šira obitelj i ostatak do tih 90 posto su bliski prijatelji obitelji. Znači, tek 10 posto djece je zlostavljano od strane nepoznatih osoba. Ovoga svaki roditelj mora biti svjestan i bilo bi poželjno s djecom naučiti neku riječ ili neku gestu rukama koja bi značila „SOS razgovor“, preko koje bi roditelj odmah na prvu shvatio da se radi o velikom problemu o kojem je teško pričati.
CAP – vrtićki program prevencije zlostavljanja
Jedan od svijetlih primjera u vrtiću je CAP (Child Assault Prevention), program prevencije zlostavljanja djece, pri čemu je riječ o primarnoj prevenciji zlostavljanja djece. To znači da svoj djeci nudimo neke samozaštitne strategije kako bi prepoznala potencijalno opasne situacije, bilo da je u pitanju međuvršnjačko nasilje, bilo da je u pitanju nasilje od strane poznate odrasle osobe ili nepoznate odrasle osobe.
Ovaj program smo provodili u skupinama predškolaca, odnosno djece u godini prije polaska u školu, s obzirom da su ona razvojno najspremnija vrtićka djeca i u stanju su razumjeti sadržaj koji im je predstavljen. Mada se ponekad mali broj roditelja brine oko same izvedbe određenih radnji, program i sve situacije koje se pokazuju djeci „odigrava“ voditeljski par, a djeca su samo promatrači, koje se povremeno pita određena pitanja da bi im se dodatno pojasnilo ono što su vidjela.
Ono što djeca na kraju nauče je taj određeni „CAP vrisak“, kao jedna specifična vrsta vriska koja ima za cilj uznemiriti ljude u bližoj okolini da obrate pažnju da nešto nije u redu. Sjećam se kada sam vlastitu djecu podučavao CAP radionicama i kada je došlo vrijeme za taj vrisak, ja sam im samo davao primjere kakav je to vrisak, koliko treba biti jak i slično. Djeca su navaljivala da ga ja produciram, da oni čuju kako to zapravo zvuči. Nakon mojih nekoliko puta „Ma neću“, ispustio sam taj vrisak kada djeca nisu baš očekivala i mogu reći da ih je baš uplašio.
Razlika između dobrih i loših tajni
Ono što roditelji također imaju kao dužnost i obavezu, je pomoći svom djetetu da shvati da nisu sve tajne u redu. Dobre tajne su iznenađenja poput rođendanskih darova, ali loše tajne, posebno one koje uključuju dodire se nikada ne smiju čuvati. Ova razlika im omogućuje da prepoznaju kada nešto nije u redu.
Djecu također treba poučiti da obrate pozornost na rane znakove ugroženosti koje im šalje tijelo („grč“ u trbuhu, lupanje srca, unutarnja napetost, klecava koljena, itd.) Ključna reakcija na potencijalnu opasnost treba biti traženje pomoći od pouzdanih odraslih. Djeca moraju shvatiti da nisu “tužibabe” i da je traženje pomoći njihovo pravo.
Opasnosti digitalnog svijeta
Sad kad vidite koliko djecu moramo podučavati da se znaju zaštiti u fizičkom svijetu, zamislite si samo kolike opasnosti vrebaju u digitalnom svijetu! Svijetu koji djeca možda skrivaju od nas. Svijetu kojem u vrtiću još nisu, barem se ja nadam da nisu, izloženi. Izazovi kreću u prvim razredima osnovne škole, kada djeci kupujemo smartphone.
Jer mobitel kao sredstvo komunikacije s roditeljima nije loš, samo pitanje je zašto djeci ne kupujemo „starinske“ mobitele, već im dajemo cijeli virtualni svijet na dlan kupnjom smartphonea? Svaki roditelj neka pogleda svoju „digitalnu ravnotežu“ na mobitelu, to je lako naći u općim postavkama, pa neka vidi koliko se oni kao odrasli nose s provedenim vremenom na mobitelu.
Mi odrasli imamo razvijen prefrontalni korteks, koji se razvija do 25. godine, a pomaže nam u regulaciji, kontroli i promišljanju. Koliko je nama teško živjeti bez mobitela? A sada zamislite dijete u nižim razredima osnovne škole koje još niti ne zna na sat, a trebalo bi paziti na vrijeme provedeno na mobitelu. Koliki je to tek njima izazov?!
Na kraju, važno je znati da roditelji ne mogu svoje dijete zaštititi od baš svake opasnosti, ali mogu učiniti ono najvažnije – izgraditi odnos povjerenja. Ako dijete zna da ga slušamo, da mu vjerujemo i da ga nikada nećemo osuditi zbog onoga što nam povjeri, tada smo mu dali najveću moguću zaštitu.
Razgovor, prisutnost i ljubav temelj su sigurnosti djeteta u fizičkom i digitalnom svijetu. Tako dijete ne raste u strahu, nego u sigurnosti da ima uz sebe odrasle kojima se uvijek može obratiti i koji će ga zaštititi.
Matej Čuljak
