Vjerujem da nema osobe na ovom svijetu koja ovu rečenicu ili izjavu nije čula barem jednom u životu, bilo da se radi o roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, nastavnicima, trenerima i slično. Koliko puta smo čuli, ili možda i sami izgovorili, rečenicu: „Ma nemoj biti tužibaba!“ Naizgled bezazlena rečenica, izrečena uz osmijeh ili iz ljutnje, često u želji da dijete potaknemo na samostalnost.
Međutim, iza te fraze krije se opasna poruka – poruka koja može ušutkati dijete koje upravo proživljava bol, strah ili nepravdu. „Ne budi tužibaba“ je zapravo poruka koja utišava dijete i govori da nam nije bitno što proživljava i kako se nosi s problemom koji ga muči. Naravno da će uvijek biti djece koja za svaku sitnicu dolaze odgojitelju, učitelju i profesoru i tu je velika odgovornost upravo na sudionicima odgojno-obrazovnog procesa da odluče o važnosti onoga što dijete govori.
No bez obzira na sve, djetetu ne bi trebalo govoriti da je tužibaba, već ga osvijestiti da nam je već više puta reklo jednu te istu stvar i zamoliti da zbog te konkretne stvari ne dolazi više k nama. Ista stvar je i s roditeljima, koji zbog toga što „vise“ na mobitelu, skrolaju po Instagramu, ne doživljavaju djecu i stalno im ponavljaju „Sačekaj malo, sačekaj malo“ i budu jako sretni što ih dijete nakon 10-ak minuta više ne ometa.
A dijete je nažalost shvatilo da ga ne doživljavamo i otišlo je od nas ne zadovoljene potreba da ga se vidi i čuje. Godinama nakon toga se roditelji pitaju što se dogodilo s njihovim djetetom, što im se više ne javlja, ne razgovara s njima, ne povjerava im se. Pogotovo kad krenu problemi u školi, što zbog prijateljstava, što zbog učenja, roditelji često zadnji saznaju o čemu se radi.
Tako isto i s tužakanjem, roditelji trebaju kratkoročno istrpjeti dijete koje često „prijavljuje“ svaku sitnicu, da bi dugoročno imali dijete koje se lako povjerava i kad su teške teme u pitanju.
Ponekad je u pogledu tužakanja najvažnije saslušati dijete, a roditelj, odgojitelj, učitelj ili profesor odlučuje što dalje s tom informacijom.
Hoće li reagirati ili ne. Dijete možda neće biti zadovoljno izostankom vaše reakcije, no barem će znati da smo ga saslušali. U situacijama kada odrasla osoba djetetu koje trpi nasilje ili nepravdu oduzima pravo da kaže što ga muči, to djetetu poručuje sljedeće:
- Tvoje osjećaje ne uzimam ozbiljno
- Prijavljivanje problema je loše i sramotno
- Nema smisla tražiti pomoć
Takva reakcija starije odgovorne osobe djetetu oduzima osjećaj sigurnosti i povjerenja. Umjesto da dijete nauči da se problemi mogu rješavati razgovorom i podrškom, dijete stječe dojam da mora šutjeti i snalaziti se samo. A šutnja je plodno tlo za rast osjećaja nemoći, srama i usamljenosti.
Tužakanje nije isto što i prijavljivanje
Djecu bi prvenstveno trebalo naučiti razliku između „tužakanja“ i prijavljivanja:
- Tužakanje je kada dijete nekoga prijavi iz sitnog interesa, želje za osvetom ili pažnjom.
- Prijavljivanje je čin hrabrosti - kad dijete želi zaštititi sebe ili nekoga drugog od nepravde ili nasilja.
Na odraslima je odgovornost da tu razliku objasne i žive u praksi. Kada dijete dođe i kaže: „Netko me gurao na igralištu“ ili „Rekli su mi ružnu stvar“, to nije znak slabosti. To je poziv za pomoć i povjerenje koje dijete pokazuje odrasloj osobi. Tada prvo trebamo dijete utješiti i pitati da nam objasni što se dogodilo. Greška koju često roditelji, odgojitelji i učitelji rade je da pitaju dijete da im kaže što je ono krivo napravilo, što indirektno prebacuje krivnju na žrtvu bez da smo saslušali prvo što dijete ima za reći.
Učitelji i odgojitelji često su prvi svjedoci dječjih sukoba. Njihova reakcija ima snažan odgojni učinak. Ako zanemare pritužbu djeteta, čak i kad se čini nevažnom, dijete dobiva poruku da odrasli ne vide, ne čuju i ne žele pomoći. S druge strane, ako reagiraju odmah – smireno, ali odlučno - dijete uči da se sukobi mogu rješavati na zdrav način i da zajednica štiti svoje članove.
Hrabrost je - govoriti
Stvaranje sigurnog okruženja znači jasno poručiti da nasilje nije prihvatljivo, ali i da prijavljivanje nije sramota, nego hrabrost. Time se gradi kultura povjerenja i poštovanja u kojoj djeca uče kako biti odgovorni i empatični članovi zajednice.
Roditelji imaju možda najvažniju ulogu. Ako dijete kod kuće čuje da je „tužibaba“ svaki put kada se požali, ono će postupno prestati dijeliti ono što ga boli. To može imati dugoročne posljedice – dijete se zatvara, povlači i uči da mu odrasli nisu saveznik nego sudac. Roditeljski zadatak nije da odmah riješe sve probleme, nego da budu sigurno mjesto.
Ponekad je dovoljno samo poslušati i reći: „Vidim da ti je teško. Hvala što si mi to rekao. Hajdemo zajedno smisliti što možeš učiniti.“ Takve rečenice jačaju povjerenje i osjećaj vlastite vrijednosti kod djeteta, pomažu djetetu u konkretnom problemu i grade temelje za buduću otpornost, samopouzdanje i empatiju.
„Ne budi tužibaba“ možda zvuči kao bezazlena šala, ali u srcu djeteta može odjeknuti kao tiha zabrana da govori o onome što ga boli. Kao roditelji, učitelji i odgojitelji, imamo priliku i odgovornost stvarati prostor u kojem djeca mogu govoriti – i biti saslušana. Jer samo u takvom prostoru odrastaju djeca koja ne šute pred nepravdom, nego uče kako je hrabrost – govoriti.
Matej Čuljak
