U ovom članku ćemo se dotaknuti naše osobne odgovornosti, odnosno koliko mi sami sebe štitimo od (ne)uspjeha i kojim to taktikama činimo. U jednom eksperimentu psiholog Stanley Coopersmith, koji je cijelu karijeru proveo proučavanju samopouzdanja, pozvao je grupu djece, jedno po jedno dijete u veliku sobu.
U kutu sobe je bio ekran s klaunovim licem i rupom koja je predstavljala klaunova usta. Svakom djetetu je dao šest loptica i dao jednostavnu uputu da ubace što je više moguće loptica u klaunova usta. Ono što psiholog nije zadao je udaljenost s koje djeca trebaju ubacivati loptice, tako da su se kod djece profilirale tri strategije – jedna od njih je bila doći do klauna i ispustiti sve loptice direktno u klaunova usta. Druga je bila stati na određenoj udaljenosti s koje je bilo moguće ubaciti lopticu, ali je bila potrebna određena vještina. Treća strategija je bila otići u suprotni kut prostorije od klauna i bacati od tamo.
Rezultati: djeca koja su ubacila kuglice neposredno ispred klauna bila su u potpunosti uspješna. Djeca koja su bacala loptice iz suprotnog kuta sobe bila su u potpunosti neuspješna, dok su djeca sa sredine sobe bila umjereno uspješna.
Zaključak – djeca koja su bila ispred klauna i ona na suprotnoj strani sobe su se ponašala zapravo slično – obje grupe su se ponašale na način da se zaštite od neuspjeha. Kako sad to? Djeca ispred klauna nisu mogla ne uspjeti, odnosno nisu ni pokušala riskirati s veće udaljenosti da testiraju svoju vještinu. Djeca na suprotnom kraju sobe nisu mogla uspjeti, odnosno prikrivali su svoj strah od neuspjeha prikazujući to kao smjelost ili odvažnost. Obje skupine su si zapravo uskratile realno testiranje svojih vještina, odnosno na neki način su se samohendikepirali.
Coopersmith je otkrio da je samopoštovanje djece koja biraju ekstremne strategije nisko, a neuspjeh u zadanim aktivnostima bi samo potvrdio njihovu lošu sliku o njima samima i doveo do toga da se osjećaju još lošije. Zato izbjegavaju otvorene usporedbe s drugima u testovima sposobnosti, jer pod svaku cijenu žele održati pozitivnu sliku o sebi.
Vjerujem da se svatko od nas pronalazi u ovim riječima. Ako stalno budemo smišljali izgovore, racionalizacije i opravdanja, uhvatit ćemo se u mlinski kotač i koristiti svoju inteligenciju i sposobnosti ne da unaprijedimo i razvijemo svoje vještine, nego da bi proizvodili još više izgovora, opravdanja i samoobmanjujućih izjava. Sjetite se da ovakvim izjavama i ponašanjima mi prepuštamo kontrolu nad vlastitim životom u ruke životnim okolnostima, drugim ljudima, nesreći, lošoj sreći i slično.
Što donosi veće uspjehe - dosljednost i upornost ili talent?
Do sličnih zaključaka je došao Roy Baumeister, američki socijalni psiholog poznat po svojim istraživanjima vezanim za snagu volje, samopouzdanje i samokontrolu. On je između ostalih proučavao jednog šahovskog velemajstora koji je često igrao na način da protivniku da dva pješaka prednosti. Koja taktika je u podlozi ovog načina igranja? Pa ako nekoga pobijedi nakon dva poteza u minusu, to bi značilo da je izniman šahist. Ako bi izgubio, imao je opravdanje da je dva poteza prednosti ipak bilo nedostižno. Na taj način je zadržavao vjeru u sebe da nije problem u njemu ako izgubi, već u prednosti koju je dao drugom igraču.
Kako to izgleda u stvarnosti? Sve počne već u školi, u nižim razredima kada djeca krenu s komentarima da nisu ništa učila, a dobila su 5, pokušavajući izazvati divljenje druge djece kako su bistri, nadareni, pametni, što kratkoročno gledano i jesu, no dugoročno će kad-tad doći pred zadatak koji neće moći riješiti.
Ozbiljna postignuća zahtijevaju upornost, a upornost pak zahtijeva visoku razinu tolerancije na frustraciju.
Osobe koje su kroz život izbjegavale situacije koje bi ih dovele do frustracije, odustajat će na prvi znak potencijalnog problema, bez obzira na „darovitost“. Oni koji nauče ne odustajati i kad stvari krenu loše nauče istovremeno i vrijednost ponavljanja, vježbanja i napornog rada. Njihovi uspjesi koji su rezultat dosljednosti i upornosti, s vremenom postaju veći od uspjeha temeljenih isključivo na talentu. Svi smo vjerojatno imali neku baku u životu koja nije poznavala navedene američke psihologe, ali ju je život naučio da uporni uspijevaju u životu, a ne toliko „pametni“.
Naučimo djecu da „ne ulaganje napora“ ne može biti prihvaćeno kao valjano objašnjenje lošijih postignuća, bez obzira što će djeca kada dožive neki neuspjeh reći da ih on ne pogađa jer se nisu (dovoljno) trudila. Zašto? Jer „ne ulaganjem napora“ i dalje održavamo sebe u lažnom uvjerenju da možemo uspjeti ako to „želimo“. Dok god mi imamo izliku za svaki neuspjeh koja ne uključuje naš trud, nećemo promijeniti pristup rješavanju problema.
Ne možemo riješiti problem koristeći isti način razmišljanja kao kad smo stvorili problem.
(Albert Einstein)
Matej Čuljak, vaš psiholog
