Je li vrtić nužno zlo, pitaju se neki. Moraju li djeca ići u vrtić kako bi razvila „životno-praktične“ vještine? Često se može čuti po parkićima da su roditelji današnje djece često odgajani od strane djedova i baka, pa da im danas „ništa ne fali“. Iako nemam ništa protiv usporedbi jučer/danas/sutra, moramo biti svi svjesni da je naš današnji način života prije 20-30-40 godina bio nezamisliv.
Većina tadašnje djece je odrasla uz bake/djedove koji ili nisu radili ili su nakon 30-35 godina išli u mirovinu, što bi značilo da su sa svojih 50-ak godina bili i više nego funkcionalni brinuti se o unucima, odgajati ih i pomagati im u usvajanju životno-praktičnih vještina. Danas djedovi i bake ide u mirovinu sa 65 godina i jednostavno se više ne stižu baviti unucima kao prije, posebno jasličarima. Zato je vrtić preuzeo tu ulogu i pokušava na najbolji mogući način pružiti djeci njegu, skrb i brigu.
Djeca vrtićkog uzrasta, starija od 3 godine, obično nemaju problema s prilagodbom na vrtić, jer u toj dobi im zapravo najviše treba socijalizacija s drugom djecom, te struktura i vođenje odgojitelja koji su ipak u tim nekim stvarima kompetentniji od djedova i baka. Obzirom da danas većina djece počinje s prilagodbom u jasličkoj dobi, odnosno u dobi od jedne do dvije godine, njihove potrebe su puno veće, odnosno u većoj su emocionalnoj, možda i fizičkoj potrebi (ne hodaju, pužu, treba ih se nositi i slično).
Za jasličko dijete ovo je promjena svjetskih razmjera, jer je do tada bilo u nježnom naručju majke, nije se odvajalo od nje, skupa su ručali, majka ga je uspavljivala i sve su ostalo skupa radili. Šok je to i za majku, koja čini se odjednom prestaje biti okupirana mališanom i vraća se na posao, gdje su zahtjevi ostali isti ili su čak i narasli. Dijete će također reagirati i na majčino raspoloženje jer će osjetiti promjenu, te postoji šansa da će i dijete biti razdražljivije ako majka nije sama sa sobom ok s idejom da dijete ide u vrtić, a ona se vraća na posao. Isto vrijedi i za očeve, ako su oni možda bili na roditeljskom dopustu.
Kako sigurna i nesigurna privrženost utječu na prilagodbu?
Prilagodba je individualna i ovisi od djeteta do djeteta, no istraživanja potvrđuju da djeca koja su emocionalno privrženija svojim roditeljima imaju lakšu prilagodbu na vrtić od nesigurno privržene djece. Privrženost je najlakše objasniti emocionalnom vezom između roditelja i djeteta koja se kod majki razvija već u trudnoći, dok se kod očeva uglavnom razvija nakon poroda. Privrženost je najvažniji čimbenik u postupku socio-emocionalnog razvoja djeteta. Ona proizlazi iz djetetove biološke potrebe za kontaktom s odraslom osobom koja se brine za djetetove osnovne potrebe. Privrženost je uzajamni osjećaj povezanosti djeteta i roditelja, a razdvajanje dovodi do osjećaja straha i tjeskobe kako djeteta, tako i odrasle osobe.
Osobito je dijete ovisno o blizini i nazočnosti osobe kojoj je privrženo, jer ne može razumjeti privremenost razdvajanja niti procijeniti njegovo vremensko trajanje pa mu se razdvajanje čini katastrofičnim i definitivnim. Privrženost je uzajamna veza od koje profitiraju i dijete i roditelj. Dijete osigurava normalan razvoj moždanih struktura i postavlja temelje emocionalnog razvoja, dok se kod roditelja javlja sve veća i veća želja za boravkom uz dijete. Ovisno o reaktivnosti i osjetljivosti roditelja za potrebe djeteta, dijete može razviti zdravu (sigurnu) privrženost ili nekvalitetnu privrženost (u obliku izbjegavanja ili opiranja skrbniku, ili pak kaotične, dezorijentirane privrženosti). U slučaju razvijene sigurne privrženosti dijete će osjećati sigurnost i utjehu u nazočnosti skrbnika te će se kognitivno i socio-emocionalno razvijati u smjeru sve veće nezavisnosti i uspostavljenog povjerenja u roditelja i okolinu.
Svi ćemo mi reći da smo spremni umrijeti za svoje dijete, no koliko nas je zapravo spremno svaki dan dati sve od sebe da budemo dobar roditelj?
Roditelj često nije svjestan koliko je dijete jasličke dobi još uvijek ovisno o njemu, koliko djeca nemaju razvijen pojam vremena, odnosno roditeljskog izbivanja. Zato je djeci u jaslicama jako bitno reći da ih volimo i da ćemo se vratiti po njih čim završimo posao, ili u slučaju kraćeg boravka, čim djeca ručaju, a prije nego svi legnu u krevet. Djeca tako dobiju jedan okvir koji ih vjerojatno neće na prvu smiriti, no nakon što opetovano dožive da se vi svaki put kad ih ostavite u vrtiću i vratite po njih, ući će u određenu rutinu i prihvatiti tu situaciju. Sigurno privrženo dijete je znatiželjno, bolje spoznajno razvijeno, prilagodljivije, suradljivije s vršnjacima i s manje problema u ponašanju od djeteta koje je razvilo nesigurnu privrženost s roditeljima.
Nema bitnijeg „posla“ za roditelja od odgajanja vlastitog djeteta
Iz moje perspektive kao roditelja, jako je bitno da svaki roditelj za sebe odluči što mu je prioritet. Ja sam sa svakim djetetom bio na dopustu za očeve (13. i 14. mjesec), a s prvim i trećim djetetom sam bio i nekoliko mjeseci na roditeljskom dopustu. Nisam ni sekunde požalio zbog toga jer vidim da velikim dijelom upravo zbog toga djeca i ja imamo jako dobar odnos. Naravno da nam u današnje, kapitalističko vrijeme, financije igraju veliku ulogu, no ako ste ikako u mogućnosti, uzmite si to vrijeme za sebe i dijete. Ne samo da će djetetu dobro doći, nego i vama, da se naučite više brinuti, paziti i maziti svoje dijete kao otac, te se bolje s njim povezati pogotovo ako se majka vratila na posao pa je otac „glavni“. Evolucijski gledano, nema bitnijeg „posla“ za roditelja od odgajanja vlastitog djeteta.
Par savjeta kako djetetu pružiti pažnju, njegu i tjelesnu blizinu (Starc i sur., 2004):
- Često se smiješite djetetu, gledajte ga s ljubavlju i često ga hvalite
- Nudite tjelesni kontakt (grljenje, držanje za ruke, sjedenje u krilu)
- Provodite što je moguće više vremena s djetetom
- Pokažite djetetu kako se igrati, zabavljati, ludirati
- Uspostavite uobičajene rutine, smjernice, obiteljske aktivnosti i tradicije
Autor: Matej Čuljak
