Jedna od najpoznatijih priča uvijek zanimljivog H. C. Andersena je ona u kojoj je car neke zemlje jako volio lijepu odjeću. Jednog dana, u grad su došle dvije varalice i svima su se predstavili kao najbolji tkalci na svijetu. Rekli su da njihova tkanina ne samo da ima najljepše boje i najneobičnije uzorke, nego je i toliko fina da postane nevidljiva svima onima koji su nesposobni i glupi. Odlučio je odmah naručiti odijelo od te tkanine. Dvojici varalica ponudio je velike novce za čarobnu tkaninu.
Car je u pratnji svojih najodanijih slugu došao isprobati odijelo. Varalice su se pravile da mu dodaju hlače, košulju i plašt, govoreći da je sve to lagano poput paučine, pa car neće ni osjetiti da nešto ima na sebi. Nitko od slugu nije ništa vidio od te odjeće, samo golog cara kako se gleda u ogledalo, ali nisu ništa htjeli reći da ne odaju da su glupi. Car je još jednom upitao sluge kako izgleda, a svi su odvratili da mu novo odijelo savršeno stoji. Ljudi nisu htjeli priznati ni sebi ni caru da su glupi, pa su se svi pretvarali da se dive caru i njegovom novom ruhu.
Uzdahe navodno oduševljene gomile prekinuo je jedan dječji glasić. Djetetu nije bilo jasno čemu se svi dive, kada je car gol! Drugi ljudi čuli su dijete i njegovo nevino priznanje, pa su i sami počeli vjerovati da car nema nikakvog odijela na sebi. Gomila se počela meškoljiti i na kraju su svi vikali da je car stvarno gol. A car nije znao što bi. On se doista osjećao kao da je gol, ali nije smio ništa priznati, pa je nastavio ponosno koračati niz gomilu u svečanoj povorci.
Da je lako plivati protiv struje, radile bi to sve ribe
Kada ovu priču pričam djeci, njima je najzanimljiviji ovaj dio kada je car gol, jer djeci je to vrlo smiješno. Guzica, pišica, kakica je njihov smiješni vokabular. Što je u redu, jer svatko od nas uzima iz priče ono njemu zanimljivo. No za nas odrasle jedna od poruka može biti da se pokušamo oduprijeti ideološkim strujama koje nas sa svih strana pokušavaju prekrojiti u ljude koji ili šute ili ih podupiru.
Pokušavaju na nas utjecati načinom promišljanja koji nam se nameće, nekim idejama koje nam se serviraju zdravo za gotovo i od nas se ne traži da promišljamo već da samo poslušno klimamo glavom. Kao podanici u priči, zbog straha da ih se ne proglasi „glupima“ ili „zatucanima“ mi pristajemo na stvari s kojima osobno nismo u redu, koje nam se čine čudne, nekako nevjerojatne, ali radije ćemo prešutjeti nego u tuđim očima ispasti budale.
Dok god je nama previše stalo do toga što drugi ljudi misle, do te mjere da njihovo mišljenje direktno utječe na naše ponašanje, mi nećemo biti slobodni. Mi nećemo izgraditi svoju sliku o sebi, bit ćemo osobe bez identiteta, bez kredibiliteta, bez kralježnice u konačnici. Beskičmenjaci!
Izađite iz svog malog televizora i sagledajte širu sliku, često bi govorio moj profesor iz Psihologije ličnosti.
Izgradnja nas kao osobe traje cijeli život, ali kao proces koji se cijelo vrijeme događa. To ne bi trebala biti odluka koja cijeli život čeka da ju se ostvari. Da je lako plivati protiv struje, radile bi to sve ribe, ne samo losos i pastrva.
U naš život suptilno, na prstima rekao bih, ulaze razni „krojači“ koji pokušavaju utjecati na način na koji mi mislimo, razmišljamo, ponašamo se, koji će nam stavljati razne etikete zbog toga što ne damo na sebe, što imamo stav, što imamo mišljenje. Jer nismo podložni manipulaciji. Znamo prepoznati krojače laži koji pletu svoju nevidljivu mrežu oko nas i pokušavaju nas uhvatiti nespremne kako bismo što lakše upali u njihovu klopku.
Ovo je posebno osjetljivo u svakodnevici odgojiteljskog posla, jer danas više nego ikada imamo mogućnost biti „kreativni“ obzirom da na svakom koraku možemo pronaći razne ideje. No bitno je osluškivati i potrebe djece, jer zadovoljavanjem dječjih potreba u njima stvarno osjećaj povezanosti i povjerenja, što je od velike važnosti za svako dijete.
Što je istina, a što laž?
I sad dolazimo do najzanimljivijeg dijela cijele priče koji je Andersen kao nadahnuti pripovjedač nevjerojatno zamislio – da cijelu tu napuhanu laž raskrinkava jedno dijete. Glas razuma u cijeloj priči je dan jednom djetetu. Sigurno se pitate: „Zašto baš dijete?“ Zato jer su djeca iskrena, što na umu to na drumu, ne gledaju širi kontekst onoga što govore, niti je li situacija primjerena onome što žele reći.
Znam to iz osobnog iskustva jer me djeca često „usose“ s nekim svojim komentarom pred publikom koja to niti najmanje ne treba znati. Kako se to i inače dogodi, ono što ja želim da kažu, to često totalno zaborave, no neće propustiti priliku da se nekome na nešto požale ili da nešto iskomentiraju što meni baš ne ide u prilog. Zato budite oprezni s ideologijama koja mijenjaju dječju percepciju. Djeca imaju urođen stid, što možete vidjeti kada se oni još kao jako mali vole zatvoriti dok idu na wc da budu sami ili dok se presvlače, jer shvaćaju razliku između onoga što je primjereno i neprimjereno.
Djeca nisu licemjerna, da jedno govore, a drugo misle, kao mi odrasli često, kada pokušavamo sjediti na dvije stolice koje nikako ne idu jedna s drugom i pokušavamo biti dvije osobe u jednoj, što opet dovodi do unutarnje podijeljenosti koja uzrokuje probleme u svakodnevnom funkcioniranju. Posao odgojitelja je danas upozoriti i roditelje na njihova neprimjerena ponašanja, koji često slušaju savjete putem društvenih mreža koje formiraju njihove stavove, što je dobro, što je poželjno, što se mora i slično.
Roditelj bi trebao prvenstveno vjerovati savjetima odgojitelja koji jedan veliki dio vremena provodi s njihovim djetetom. Zato je na odgojiteljima, a posebno na roditeljima velika odgovornost i zadaća – da sačuvaju ono dječje u djeci, ono iskreno, ono jednostavno, a s druge strane da ih pripreme za samostalan život.
“Najveće nasljedstvo koje osoba može prenijeti na djecu i unuke nije novac ni materijalno, nego nasljedstvo karaktera i vjere.” (Billy Graham)
Matej Čuljak
Psiholog i psihoterapeut
