Što je održivi razvoj, zapravo?
Jedna od važnih sastavnica odgojno-obrazovnog rada u predškolskoj ustanovi je suradnja s roditeljima. Cjelokupni razvoj djeteta ovisi o međusobnoj suradnji i podršci, te je odgovornost obostrana. Kao prvu stepenicu koju je potrebno ostvariti za kvalitetnu suradnju je kvalitetna komunikacija između roditelja i odgojitelja. Komunikacija koja potiče partnerstvo treba biti fokusirana na dijete.
Početak suradnje između roditelja i vrtića počinje ispunjavanjem inicijalnog zahtjeva i intervjua pri upisu u vrtić. Kao stručni suradnik s više od 10 godina iskustva u vrtićima grada Zagreba, nagledao sam se svega što roditelji pišu u obrascu prijave djeteta, kao da nisu svjesni da će se boravkom djeteta u vrtiću sve „vidjeti“. Kada naknadno pitate roditelje da kažu zašto nisu bili iskreni u prijavi djeteta, većina njih kaže da su strahovali da ne budu odbijeni zbog toga što su zatajili.
Tu se postavlja pravo pitanje: „Ako ostavljaju dijete na skrb, koje je roditeljima sve na svijetu, zašto nisu iskreni u svemu što se događa s djetetom?“ Odgojitelji i stručni suradnici bi trebali biti upućeni u sve što se događa s djetetom, kako bi u nekim hitnim situacijama mogli pravovremeno djelovati. Tu ne pričamo samo o dijagnozama hiper/hipotonusa i ostalih lakših dijagnoza, roditelji znaju skrivati i puno ozbiljnije posebne potrebe i teškoće.
Teško je očekivati uzajamno dobru suradnju kada jedna od strana nije u potpunosti iskrena, dok s druge strane roditelji od odgojitelja očekuju skoro pa svakodnevno izvještaje „na kvaki“ o svom djetetu, gdje se odgojiteljima u današnje vrijeme mjerka svaka riječ. Zna se dogoditi da zbog svega što se radi taj dan u grupi, odgojitelji ne prenesu neku informaciju jedan drugome i onda je roditelj uznemiren pa šalje razno razne emailove zbog neke sitnice koje se mogla riješiti na kratkom individualnom sastanku, samo da su roditelji pristali na njega.
“Sigurnost se neće sama dogoditi, ona je rezultat zajedničkog dogovora i društvenog ulaganja. Dugujemo to našoj djeci, najvrjednijem resursu našeg društva, život bez nasilja i straha.” (Nelson Mandela)
S većinom je roditelja moguće uspješno surađivati, no uvijek će biti i onih koji neće biti tako spremni i otvoreni za suradnju. Brdar i Rijavec (1998.) navode nekoliko tipova takvih roditelja. „Agresivac“ je roditelj koji, kada dijete učini nešto problematično, bijesan dojuri u vrtić, odbija razgovor o problemu i potrebno ga je spriječiti da na licu mjesta ne istuče dijete. „Tužibaba“ je roditelj čije dijete je problematično, no roditelj ignorira poruke odgojitelja i stručnog tima te se naposljetku žali ravnatelju da odgojitelj ima nešto protiv njegova djeteta. „Pacijent“ je roditelj koji ne želi razgovarati o postojećim problemima djeteta, već o svojim problemima. S ovim tipovima roditelja često je dobro da odgojitelj ima sastanke s članom stručnog tima, a može se uključiti i ravnatelj ukoliko odgojitelj procijeni da je tako najbolje.
S druge strane, suradljivi roditelji razumiju da usklađenost odgojnih postupaka u obitelji i vrtiću otvara veće mogućnosti povoljnijem utjecaju na dijete, što će sukladno dječjim razvojnim mogućnostima potpomoći njegovom daljnjem odrastanju. Jednako tako, dobra suradnja za dijete ima posljedicu jačanja njegova osjećaja sigurnosti, vlastite vrijednosti u novoj sredini te porast broja korisnih reakcija i doživljaja kao rezultat razmjene znanja među odraslima.
Dva najčešće tipa komunikacije između roditelja i odgojitelja su:
a) Svakodnevna razmjena informacija „na kvaki“ – brza razmjena bitnih informacija koje ne mogu čekati, obično traju do minutu. Roditelja ponekad treba upozoriti da dok odgojitelj s njim priča ne može imati svu djecu na oku.
b) Individualni razgovor s roditeljima – mogu biti na inicijativu roditelja ili odgojitelja i ovo je najprisniji oblik suradnje jer imate dovoljno vremena i nitko ne ometa razgovor. Koristi se za prijenos bitnih informacija o djetetu, jedni druge upoznaju o nekim specifičnostima djeteta, planiranim akcijama i koracima. Ovakav tip sastanka je jako bitan radi međusobnog uvažanja i kao znak ravnopravnih odnosa.
Navest ću jedan primjer loše, neiskrene komunikacije: kada roditelji odgojiteljima zataje da dijete u torbi u ormariću ima epipen (lijek za alergije) ili klizmu (lijek za febrilne konvulzije), što je svakako stresna situacija za odgojitelja, jer taj epipen ili klizma mogu djetetu spasiti život u datom trenutku.
Primjer dobre prakse je slučaj kad je jedna majka napravila kućicu za ptice sa svim dodacima te ju je donijela u grupu, prezentirala djeci, zajednički su je napunili vodom i sjemenkama, te su djeca kasnije crtala viđeno.
Budite iskreni s odgojiteljima, budite iskreni pri upisu u vrtić, potražite pomoć ukoliko vam treba, no isto tako saslušajte odgojitelje i stručne suradnike kada vam nešto savjetuju jer to je bitno za vaše dijete.
Autor: Matej Čuljak